"Vječna kraljica", kako ju je 2011. godine prozvala udruga "Lošinjski karneval", sada ima 88 godina i zbog zdravstvenih problema trenutno nije u mogućnosti sudjelovati u karnevalskom programu, ali nije isključeno da će se pojaviti u gradskom središtu na pusni utorak - tome u prilog ide duljina ovogodišnjeg karnevalskog doba - čak do 4. ožujka. Posjetili smo je u stanu s pogledom na cijelu lošinjsku luku, ove zime dijelom zaklonjenom gradilištem na Veloj rivi, potaknuvši je na prebiranje po uspomenama s veselih okupljanja.
"Jednostavno mi je tako došlo, da krenem u maškare. Sestra je imala haljinu od pričesti, pa sam joj na to dodala kapu koju sam napravila od kartona, a za brata sam napravila robu kao za patuljka, s bradom od vate. Napravili smo đir po pjaci i vratili se doma", prepričava naša sugovornica, kako je njih troje djece iz obitelji Trombin s Gornje Bričine "debitiralo" u karnevalu. Bila su to teška vremena, današnjim bi ih novogovorom nazvali "izazovnima"; Lošinj se još oporavljao od ratnih užasa i povijesnih "nevera" koje su ratu prethodile i uslijedile nakon njega. Vodovod još nije stigao do Malog Lošinja, za opskrbu električnom energijom služila je centrala na Sv. Martinu, nedovoljna za rastuće potrebe grada, a glavna prometna veza s kopnom bilo je višesatno putovanje brodom. Gornjom Bričinom, gdje su Trombini stanovali, grad je tada manje-više završavao; Zagazinjine su tada bile mozaik parcela skromne otočne poljoprivrede, a o cijelom naselju i širokoj cesti-obilaznici vjerojatno nitko nije ni razmišljao.
"To je slikao onaj 'slikar', mislim da je to bio tata od Volarića, šteta što i ja nisam na slici", pokazuje nam fotografiju teta Klareta, jednu od mnogobrojnih iz albuma pohranjenih u regalu dnevne sobe, a na kojoj su prikazani njena sestra i njen brat. Zbirka fotografija iznenađujuće je velika; nije se tada mnogo "škljocalo" i trebalo je štedjeti film, da svaka fotografija bude dobra. Nije tada još bilo povorke i maškaranih plesova, sve je to oživjelo nešto kasnije, a i publike na pusni utorak nije bilo mnogo: "Šta misliš da je bilo ljudi, kao što bude sada? Nisu tada svi sjedili po pjaci! Poslije smo imali plesove, u kinu i u Radničkom domu gdje je sada Muzej Apoksiomena, i u prizemlju i na katu. Svirali su Lošinjani, prvo samo harmonike, a kasnije kompletna muzika. Svirali su valcere, polke, a na te plesove su dolazili i stariji i mlađi. Moja teta Sonja redovno je dolazila. Trajalo bi do pola noći, možda i kraće. Poslije smo plesali i na Čikatu, u 'Heliosu'".
Ti su maškarani plesovi okupljali samo stanovnike Malog Lošinja, dok oni iz manjih mjesta nisu dolazili, već su imali svoje pusne zabave. Ne pamti da je bilo pijanaca i incidenata, prevladalo je veselje, atmosfera šale i radosti, a u sjećanjima je pronašla tek jednu "rubnu" situaciju. "Sjećam se dvojice koji su se oblačili kao ženske, pa su neki muškarci plesali s njima misleći da su žene. Skoro su ova dvojica dobila batine, jedva sam zaustavila one koji su ih htjeli tući kad su shvatili", uz smijeh će "vječna kraljica" karnevala. Od anegdota, pamti scenu iz kina, kada je glavni akter bio Giovanni Bombola, kojega još pamte stariji Lošinjani: "Platili su mu, obojali ga u bijelo i stavili u mrtvački sanduk, donijeli gore na binu, pa bi se onda on digao iz sanduka i pjevao 'La famiglia dei gobbon'. Tada sam još bila djevojčica".
Bilo je tu i bježanja u maškare, na što roditelji nisu uvijek gledali sa simpatijama, no s vremenom je i ta "barijera" popustila, a djevojčica koja je odlazila na plesove postala je žena, supruga. Kada je budući muž Stjepko došao u prošnju, Klaretin otac Mario, izvorno govornik talijanskog dao je odobrenje: "Kad vi oće ona, ona oće vi, onda uzmite". Radila je u tvornici ribljih konzerva, a kada su stigla djeca, otišla je s radnog mjesta i ostala domaćica i čuvala djecu. Za karneval je uvijek ostajalo vremena; trebalo je dogovoriti teme, sašiti kostime, sve to u velikom skladu i prijateljstvu i - naravno - bez naknade za nabavu materijala i šivanje. Od slastica, pripremani su "galani" (kroštule) i fritule, pa bih nosili na mjesto plesa. U toj družini, bile su prijateljice Lili (Lucija), Slavka, Antica i Ana, također odane ideji karnevala.
U novije doba, dio svoje sklonosti maškaranju, teta Klareta iskazivala je sudjelujući u folklornoj skupini Udruge umirovljenika, također s puno radosti, i zapravo je jedina "napetost" koje se sjeća bila kada bi prijateljica iz Velog Lošinja dolazila u zadnji tren, a trebala se još maskirati u Sušćanku, što zbog slojevitosti te nošnje dugo traje.
Organizirani odlasci na karnevalsku povorku u Rijeku i na pusni utorak u Malom Lošinju postali su tradicija i od recentnih nastupa ističe masku gubavaca ("nije lijepa tema, ali bila je lijepa maska kada samo svi bili kao kužni, u sivom"). Duh maškara prenijela je na kćeri Livianu i Adi, na unuku Anju, unuka Edija - koji je sada predsjednik udruge "Lošinjski karneval", a od none je na dar dobio svoj prvi, mornarski kostim, kada je imao dvije ili tri godine - ali i na sljedeću generaciju, praunuka Matiju.
Članak je dio serijala "Hobisti s otoka" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
