Rođen (1956. godine) i cijelim životom u Nerezinama, Rušin je svoj hobi podigao na višu razinu i od svojega doma i pripadajuće konobe, podalje od središta mjesta, u ulici Put sv. Frane, pretvorio u svojevrsni muzej, odnosno etnografsku zbirku i - što je još važnije - nije ovo blago zatvorio pogledima drugih zainteresiranih zaljubljenika u (otočnu) povijest, već rado prima posjetitelje, bivajući pritom i oslonac otočnim muzejskim i obrazovnim ustanovama. Tako Rušinov dom posjećuju školarci, ne samo iz Nerezina, nego i iz Velog i Malog Lošinja, a pojedine predmete iz njegove zbirke posuđuje Lošinjski muzej, kada priređuje Noć muzeja. Priredio je nekoliko etnografskih izložbi u Nerezinama - u vijećnici na Studencu i u bivšem mlinu za masline u uvali Ufratar, gdje posljednjih godina djeluje udruga "ARTour".
Kaže, kao dijete igrao se sa starim novčićima, koje su čuvali stariji članovi obitelji, obično u šalicama na kuhinjskoj napi, a s obzirom na česte promjene država, mijenjale su se i valute, šireći time krug kućnih kolekcija. Ipak, nije se tome pridavala velika važnost i novčići su služili za igru, pa i bivali zagubljeni: "Prijatelje mog uzrasta to nije zanimalo, pa su u igri uglavnom gubili novčiće. Ponešto sam ih tada i ja izgubio, zbog čega mi je sada žao".
"Počeo sam cijeniti rad ljudskih ruku, naših predaka, samim time cijeniti i alate, a i kroz moj zanat i rad u brodogradilištu, bio sam suočen s puno brodograditeljskog i kovačkog alata, s majstorima iz onog vremena, koji su mi mnogo toga pokazali i rekli, a kako su govorili u dijalektu, sačuvao sam i te riječi", prepričava Rušin, koji je završio školu za brodskog mehaničara motorista, izučio zanat i dvadeset godina radio u škveru u Nerezinama, a u vremenu privatizacije poduzeća ostao u "Lošinjskoj plovidbi", prešavši na radno mjesto kućnog majstora u kampu "Rapoća", do umirovljenja 2016. godine, nakon 41 godine i dva mjeseca radnog staža.
Mala konoba kraj kuće, etnografski muzej u malom, obnovljena je 1913. godine, a služila je za držanje alata za rad i svakodnevni život te zalihe vina i ulja za obitelj. Ova etnozbirka sadrži poljodjelske i druge alate, uključujući i ribolovni alat koji su koristili Rušinovi preci, poput osti, hvatača, harpuna, mreža iz prošlih vremena - tom je području posvetio jednu od svojih nerezinskih izložbi. U zbirci našeg sugovornika postoji i arheološki dio, od prapovijesti do novijih vremena. "Radi se o slučajnim nalazima s raznih lokacija. Ali bez ikakve devastacije nalaziša. Za taj posao nisam osposobljen niti za to imam sredstava. U pravilu takve poslove radi tim, a pojedinac može samo baciti pogled i pronaći neki primjerak. Najstarije što imam je iz neolitika, vrh koplja i kamenu sjekiru, staro 6000 godina, nađene kod Vranskog jezera, koje je kroz povijest bilo mjesto susreta. Imam i ponešto fragmentirane keramike sa špiljskih nalaza. Svi su ti komadići popisani i bili izloženi u Lošinjskom muzeju. Od numizmatike, zastupljeno je ponešto grčkog novca iz doba prije Krista, rimski novac, bizantski, mletački, austro-ugarski i dalje do današnjeg. Novčanice ne skupljam, iako ih imam ponešto. Filatelija? U novo vrijeme tehnologije, izgubila je bitku. Kao dijete, popunio sam album i zadržao ga za uspomenu, ali više ne skupljam marke. Imam ih s raznih krajeva svijeta, npr. od naših ljudi koji su putovali u Južnu Ameriku. Telefonske kartice i značke ne skupljam, iako su mi i nedavno ponudili jednu manju zbirku značaka. Numizmatika mnogo više govori o vremenu, vladaru koji je tada bio. Sada je novčiće već teško naći; ranije su ljudi više kopali vrtove i više ih se nalazilo, a sada je sve zaraslo", o svojoj će zbirci naš sugovornik.
Na pitanje kako štiti zbirku, ističe da vrijedne stvari ne drži gdje i ostalo, već ih je pohranio drugdje i donosi samo za određene, posebne trenutke, a druge stvari od posebnog značanja pokazuje samo kroz staklene vitrine.
Novinarski posao traži i prikupljanje anegdota, pa je na našu molbu Rušin izdvojio priču o dva mača floreta, koji prekriženi stoje iznad jedne od vitrina u dnevnoj sobi. Bez navođenja imena, prepričao je da je u vrijeme njegovog rada u škveru, čovjeka koji je tada čistio ulice Nerezina rekao da je pronašao odbačene mačeve i da mu je bilo žao što ih on sam nije pronašao. Nalaznik je godinama kasnije dao popraviti brodski motor kod Rušinovog kolege i za plaću dobio ta dva mača, a kolega ih je poslije dao Rušinu. Postoji i priča o stotinama godina staroj kamenoj glavi koja je bila ugrađena u pročelje jedne od otočnih kuća. "Jedna teško bolesna gospođa odbila je novčanu ponudu za tu glavu, ali ju je potom ostavila meni, da ostane u Nerezinama", prepričava i nastavlja: "Puno toga se baca pri uređenju kuća i ljudi često ne razumiju što bacaju, a mogu biti vrijedne i neke napola poderane fotografije, dokumenti. Djeci treba pokazati kaligrafiju, nevjerojatno je kakav su nekada djeca imala rukopis, a sada se tome ne posvećuje pažnja i djeca imaju 'švrakopis'".
U kolekcionarstvu treba znati stati
Kao najdraže predmete u zbirci, ističe one koji su nađeni na otoku i povezani su s prošlošću ovoga kraja. "Ako je to stvar koja priča o jednom vremenu, onda je zanimljiva. Ako je to roba široke potrošnje, nekakav kič koji nema dizajnersku vrijednost, to ne skupljam. Naravno, ne skupljam sve jer ne želim pretrpavati prostor u kojemu živim. U kolekcionarstvu treba znati stati, ipak to sve i košta. U arhivi imam i umjetničke slike, otočkih i drugih autora, no ne može sve biti prikazano na zidovima.
Priča za sebe posjeti su skupina djece: "Sakupljati i imati ne znači puno, više znači dijeliti s drugima, da se sačuvaju i priča i kulturna baština. Tako sam počeo raditi sa školskom djecom povodom Dana muzeja, 18. svibnja. Djeca idu u razne muzeje, a mi u Nerezinama nismo imali tako nešto. S obzirom na to da mi je škola u blizini, počela su mi dolaziti djeca, pa onda i iz Velog i Malog Lošinja i druge grupe, čak i odrasli. Ovo će biti šesnaesta godina da radim s djecom. Svake godine upriličim im jednu otočnu temu koju obrađujemo. Npr. imali smo otočnu povijest, pa brodogradnju, pa arhitekturu, značaj vode na otoku, prehranu otočnog stanovništva, značaj ovčarstva na otoku, čak i numizmatiku povodom ulaska Hrvatske u 'eurozonu'. Jednu godinu smo propustili zbog COVID-a, a sada se već, nakon toliko godina, može i ponavljati teme, jer su ona djeca sada već odrasla i dolaze nova, a ostale su fotografije kao uspomena na susrete".
Rušin surađuje s istomišljenicima iz drugih krajeva Hrvatske. Devedesetih godina odlazio je na sajmove antikviteta u Opatiju, surađivao u aukcijama novca i antikviteta, radio na ekspertizi. Godine 1996. pozvan je u Hrvatsku udrugu kolekcionara predmete kulturne baštine, rado se uključio, dobio priznanja, diplome i zahvalnice za čuvanje kulturne baštine, objavljivao tekstove u njihovom časopisu "Hrvatski kolekcionar".
Zaključujemo time razgovor u Rušinovoj dnevnoj sobi, pomalo i galeriji, u kojoj zapaženo mjesto zauzima oprema za reprodukciju glazbe. "Volim muziku, imam dobre aparate, čak i razglas, za privatne zabave. Imam puno diskova, ploča... i tu se vidi sklonost da se ne zadovoljim s ponekom pjesmom, već s tisućama CD-a iz pojedinih godina. Najdraža glazba? Ovisi o raspoloženju, trenutku, društvu, dobu godine. Nemam nešto određeno, nekada je to rock, nekada nešto lagano, nekad i elektronska glazba, svašta može proći kod mene". I misao za sam kraj: "Svaki je čovjek kolekcionar, samo nije svjestan toga".
Članak je dio serijala "Hobisti s otoka" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
