U dvorani hotela "Aurora", ovome se dijelu programa odazvao manji broj od ukupno 120-sudionika skupa, a nakon uvodne riječi organizatora Hrvoja Jurića, raspravu je vodila Đula Rušinović-Sunara, umirovljena liječnica s otoka Drvenika Velikog. Sudjelovali su ravnateljica Lječilišta Veli Lošinj, Renata Žugić, zatim lošinjska gradonačelnica Ana Kučić, liječnik i bivši voditelj lošinjske ispostave Doma zdravlja Branko Lakner, voditeljica ovdašnje ispostave Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Senka Stojanović te Iva Muškardin Erdec, voditeljica ispostave hitne medicinske službe na Lošinju.
U samom početku rasprave, Lakner je rekao da je "u ona 'mračna' vremena netko odlučio da Mali Lošinj mora imati Dom zdravlja s rodilištem, stacionarom, kirurgijom i da je postojao popis davatelja krvi prema krvnim grupama, pa se za operacije pozivalo ljude i usred noći", a da je kasnije donesen zakon prema kojemu Dom zdravlja ne može imati operacijsku salu i transfuziju jer nije klinički bolnički centar. Ipak, smatra da je Lošinj pokriven zdravstvenom skrbi bolje nego mnoga mjesta na obali i unutrašnjosti. Zajedno s Lječilištem u Velom Lošinju, "imamo kirurga, pedijatra, ginekologa, internista, fizijatra, pulmologa i dermatologa, a pacijenti pitaju zašto nemamo neurokirurga, svatko hoće ono što mu u tom trenutku treba... Dolaze otorinolaringolog i ortoped, lokalna samouprava financira te dolaske", nastavio je Lakner.
Renata Žugić govorila je o povijesti Lječilišta, kao sljednika Dječje bolnice koja u doba Jugoslavije nije imala ugovore sa zdravstvenim osiguranjem, već je bila orijentirana na vanjsko tržište, naročito djecu s astmom iz Istočne Njemačke, dok je manji broj dolazio iz Jugoslavije, uglavnom psorijatičari. "Prošlo je 45 tisuća djece, a u zlatno doba bilo je dvjesto zaposlenih. Bilo je to doba samoupravljanja, radničkog raspoređivanja prihoda koje su imali. Nakon propasti Istočne Njemačke, preko noći je Dječja bolnica ostala bez financiranja, a izmjenama zakona predana je Županiji. Moramo 60 posto prihoda ostvarivati na tržištu, a primarno smo orijentirani na domaće tržište. Nedostaje nam prostora za pružanje zdravstvene zaštite i trebalo bi nam barem još toliko. Kadrovski smo se ekipirali, no iako je 2021. Upravno vijeće donijelo odluku o tri specijalizacije, treću još čekamo", prepričala je Žugić.
"Lošinj je promjenama zakona izgubio status koji je dr. Lakner opisao, ali uspjeli smo zaposliti kirurga, iako po zakonu kirurg pripada jedinicama lokalne samouprave s bar 40 tisuća stanovnika. U međuvremenu je taj liječnik odradio staž i sada smo dobili novoga. Već godinama dodjeljujemo stanove zdravstvenom kadru ili s privatnim iznajmljivačima imamo dugoročne aranžmane o najmu. Mi smo turističko mjesto pa si to možemo priuštiti, ali to bi trebalo biti propisano", rekla je Ana Kučić. Rušinović-Sunara prisjetila se da je 1984. godine radila na Lošinju i bila oduševljena tadašnjim lošinjskim zdravstvenim standardom.
Senka Stojanović rekla je da je u ispostavi Zavoda za javno zdravstvo zaposleno malo ljudi, samo četvero, a da zbog malog broja djece nema specijalista školske medicine već se taj posao kombinira s epidemiološkim, kao i na Rabu. Iva Muškardin Erdec, koja u lošinjskoj hitnoj pomoći radi od 2016. godine, rekla je da zapošljavaju pet liječnika, pet sestara/tehničara i petoricu vozača, sa smjenama i pripravnosti, ali i da će jedna od kolegica s 1. lipnja dobiti specijalizaciju i da će opet nedostajati jedna osoba u hitnoj pomoći. Voditeljica rasprave prisjetila se da je radila na hitnoj pomoći u Kopru, gdje su i stanovnici bili naučeni da ne pozivaju hitnu pomoć kada to nije prijeko potrebno. "Godine 1982., rečeno je da nas je premalo, a potom je nastupio raspad sustava", poručila je Rušinović-Sunara, dodajući da "još nitko nije shvatio da zahvat od pet tisuća eura u Njemačkoj mora toliko koštati i ovdje" te da "doktori prelaze na tržište, a gube se doktori u solidarnom sustavu". Lakner se nadovezao da je, kada je završio medicinu, bilo 120 liječnika na zavodu za zapošljavanje i da su u gradovima poslove "dobivala djeca profesora, a obični smrtnici morali su na otoke". Mišljenja je da je liječnika "više nego ikad dosad, ali u bolnicama, a ne u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pa se zatvaraju ambulante jer nema tko raditi".
Iz publike, na pitanje Mladenke Zorović o nedavnom slučaju dolaska helikopterske službe zbog ozlijeđenog dječaka, ali i povratka u Rijeku bez njega, Muškardin Erdec prepričala je da je ona tražila helikopterski prijevoz, a da je mišljenja da se zbog udaljenosti Lošinja od KBC-a, ovdje ne mogu potpuno držati zadanih indikacija: "Dijete je imalo govornu manu, žalilo se na bol pri disanju. Protokolarno smo ga stavili na imobilizacijsko sredstvo, a helikopter mi je bio odobren. Doktorica iz helikoptera ga je pregledala i zaključila da to nije indikacija i to je to. Mi smo onda morali organizirati vanredni trajekt. Konačni zaključak je bio da nismo pogriješile ni ja ni ona. U redu je da o indikacijama pričamo, da se o nečem i ne slažemo". Lakner se prisjetio 2005. godine, kazavši da je u dva mjeseca imao 35 letova helikopterom te da se MORH-ovim helikopterom tada išlo i kad je trebalo i kada nije, a da su usput "dodavali one koji su ležali na stacionaru, da odu na pregled u Rijeku". "Idemo iz krajnosti u krajnost", dodao je Lakner, prepričavši situaciju kada je umjesto u Rijeci, helikopter zbog nevremena završio u Zadru, pa je sam morao organizirati svoj povratak na Lošinj.
Sonja Jadreško pitala je što je potrebno da se ponovo otvori rodilište na Lošinju, našto je Lakner odgovorio da dom zdravlja prema zakonu ne može imati rodilište, odnosno trebalo bi imati pet ginekologa, mogućnost dovršetka poroda carskim rezom, dakle operacijsku salu. "Zaboravimo tu priču. Tada smo to imali jer je Partija tako odredila", zaključio je Lakner.
Hrvoje Jurić pitao je postoje li načini da se i na Lošinj dovedu liječnici, poput dvoje novih u Cresu, koji bi došli i zbog ugodnog života na otoku, kao i može li se motivirati umirovljene liječnike da ponovo rade, našto je Ana Kučić dala primjer liječnice koja je doselila i ostala na otoku, ali i slučaj umirovljenog liječnika u Nerezinama, koji ne može biti angažiran jer po umirovljenju nije produžavao licencu. Lakner se nadovezao da u rujnu može u mirovinu, ali da namjerava nastaviti raditi dok može. Danijela De Michieli Vitturi rekla je da se prije tridesetak godina radom na otocima i na selu moglo dobiti bodove za specijalizaciju. Igor Čatić predložio je da se vrati praksa da Ministarstvo zdravstva liječnicima odredi gdje će raditi, prema potrebama. Jana Krstić iz Niša, na doktoratu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predložila je da općine raspišu natječaje za poticanje studenata na medicinu. Rušinović-Sunara mišljenja je da je pogrešno slati neiskusne liječnike u male sredine, nastavivši da je i prije ulaska Hrvatske u EU upozoravala na razlike u cijenama zdravstvenih usluga između zemalja: "Kada odem u turizam u Italiju, iz svog fonda plaćam usluge po njihovoj cijeni i obrnuto".
Na Jurićevo pitanje jesu li otočne zdravstvene ispostave dovoljno dobro opremljene, Lakner je rekao da je opremljenost više-manje u redu, ali da je problem u zgradama, koje su u vlasništvu Županije. "Mene je sram kada dolaze stranci, s mojim imenom na papiriću i ne mogu vjerovati da je to ambulanta. Fasada se runi, prozori su zakucani daskama, most između zgrada poduprt skelama, škure vise ili ih nema. Zahoda nemamo, dobili su nalog da ga se popravi, ali ništa od toga. Sve to na 5000 pacijenata", rekao je Lakner, a Ana Kučić nadovezala se da je, uz sreću da američki iseljenici godinama doniraju aparate, Dom zdravlja na Lošinju "godinama nepropisno održavan", iako je najveća ispostava u Županiji, te da ga ili treba obnoviti ili izgraditi novi: "Grad je predložio lokaciju, što smo i učinili i to je u izmjenama prostornog plana. Županija treba odlučiti hoće li jednim ili drugim putem".
