Izgubljeni Lošinj u djelu umrlog čileanskog velikana

Luis Sepúlveda
Luis Sepúlveda
U Španjolskoj je preminuo čileanski pisac Luis Sepúlveda (70), u čijem opusu mjesto ima i otok Lošinj, koji je volio posjećivati.


Sepúlveda, rođen u Čileu u listopadu 1949. godine, aktivirao se u političkom životu kao student, član tamošnje Komunističke partije. Za vlasti Salvadora Allendea radio je na poslovima u kulturi, a nakon državnog udara 1973. godine, u kojem je (uz podršku SAD) na vlast došla vojna hunta predvođena Augustom Pinochetom, Sepúlveda je zatvoren, a iz zatvora je izvučen tek nakon pritisaka organizacije za ljudska prava "Amnesty International", ali je morao napustiti Čile. Živio je u raznim latinoameričkim zemljama, a kasnije je doselio u Europu i ovdje nastavio s literarnim radom. Uživao je ugled borca za zaštitu okoliša i ljudska prava. Preminuo je 16. travnja u Oviedu od koronavirusne bolesti.

U lošinjskoj Gradskoj knjižnici od njegovih se djela mogu naći prijevodi "Dnevnika sentimentalnog ubojice; Yacaré", "Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio letjeti", "Starac koji je čitao ljubavne romane" te "Svijet na kraju svijeta".

U knjizi "Starac koji je čitao ljubavne romane", objavljenoj 1989. godine, naznačeno je da je pisana u Artatorama i Hamburgu, a pripovijest o Lošinju "Izgubljeni otok" dio je knjige "Historias marginales" (Rubne pripovijesti) iz 2000. godine, u Italiji objavljene pod nazivom "Le rose di Atacama".

Na stranicama Jutarnjeg lista, Inoslav Bešker je 2000. godine zapisao: "Za razliku od većine njegovih djela, 'Rubne pripovijesti' nisu fikcija, nego književna razrada osobnih Sepúlvedinih iskustava, globalnih poput Šezdesetiosme, ili mnogo partikularnijih i osobnijih, poput susreta s emigrantima, knjižarima i inima. U pripovijesti 'Izgubljeni otok' Lošinj je ne samo mjesto gdje je izgnanik Sepúlveda napisao prvu svoju knjigu, nego i idealizirana 'okerna mrlja u Jadranskom moru', gdje su 'posvuda cvale šljive, oleandri i osobe', kadre sporazumijevati se unatoč različitim jezicima. Sve dok... '...Dok se nije dogodilo nešto, nešto što se već ocrtavalo na obzorju i što nitko od mojih prijatelja nije bio kadar objasniti, ali što se naziralo u promjeni raspoloženja ili u odbijanju da se govori o povijesti zemlje. Kad je bestijalnost srpskog nacionalizma izvukla iz muzeja svu mizeriju četničku, pa se bestijalnost hrvatskog nacionalizma odjenula u ustaštvo, otok nije ostao izdvojen iz sukoba.' Tema naprasnog mahnitanja nije nepoznata, a njezina klasicistička književna paradigma, Mefistov valcer, našla mnoge epigone u glazbi, slikarstvu, a ne samo u književnosti. I na Sepúlvedinu Izgubljenom Otoku dotadašnji idealni sugovornici postaju idealni suparnici, idealni neprijatelji. Idealno sporazumijevanje na različitim jezicima postaje idealan nesporazum na gotovo istom jeziku. Paradigma povratka raja u kaos."