Usred krize s koronavirusom u New Yorku, među brojnim osobama korijena s naših otoka je i Astrid Kuljanić, riječka pjevačica porijeklom s otoka Cresa, na kojemu već godinama priređuje ljetni glazbeni festival "Crescendo".
U subotu je objavljeno da je u saveznoj državi New York uslijed koronavirusa preminulo 3565 osoba, nakon što je dan ranije umrlo 2935 ljudi.
Kako provodite vrijeme; što je promijenjeno u svakodnevici?
- Stalno sam kod kuće, nemam zašto izlaziti van, osim jednom tjedno do dućana i eventualno kad je lijepo vrijeme prošetati se oko bloka. Sada sam trebala biti u Hrvatskoj i Italiji, imala sam let baš 15. ožujka, kada je odlučeno da se ostane kući, ali i prije sam odustala od puta jer su svi koncerti bili otkazani i nije bilo vrijeme za putovati. Sad mi je žao, jer je u Hrvatskoj puno bolja situacija nego u New Yorku; bilo bi ljepše biti doma.
Svi koncerti su otkazani do daljnjega, pa kad je počela karantena puno glazbenika odlučilo se prebaciti na 'live-stream' koncerte. Tako sam ja napravila spontani dobrotvorni koncert za 'Doctors Without Borders' skupa s Matom Muntzom, mojim suprugom i basistom. Sva sreća da nisam sama u ovoj situaciji, da možemo svirati zajedno i raditi dalje. Međutim, nije jednostavno održati "koncert za ekran" ili za web-kameru, bez obzira na komentare vrlo je čudno kada ne vidiš lica ljudi u publici... Mislim da se na to još moramo naviknuti. Nastavila sam održavati koncerte i preko agencije gdje sam prije održavala koncerte u domovima za starije i u kućama ljudi koji nisu više bili u stanju izlaziti radi starosti ili zdravstenog stanja. Oni su se u roku od tjedan dana prebacili na videopozive preko 'Zooma' pa smo tako nastavili održavati koncerte. Meni to puno znači, bez obzira na kašnjenje u zvuku, ipak je puno humanije vidjeti ljude koji prate koncert, popričati s njima, čuti njihove priče... Još jedna pozitivna stvar je da mogu predavati pjevanje online, tako da sam odmah sve studente prebacila na 'Zoom'. Ništa od ovoga nije isto kao uživo, al' bolje išta nego ništa. Sva sreća da postoji internet za komunikaciju, i privatnu i poslovnu, inače bi ovo bilo puno teže izdržati.
Što vidite i čujete po gradu, kakva je atmosfera, kakve zaštitne mjere opažate?
- Grad je puno mirniji, usporen, ljudi su se povukli, nažalost još uvijek ne skroz i vidim da se ove mjere karantene ne uzimaju dovoljno ozbiljno, ali ipak se grad smirio. Ljudi su prestrašeni, depresivni, New York je buknuo na najgori način. Svi pričaju kako stalno čuju sirene hitne pomoći, ali ja mislim da ih je više-manje kao i prije, ali se sada više čuju jer je promet tiši, pa dolaze do izražaja. Živim u Brooklynu, u kvartu gdje je većina populacije ili s Kariba ili ortodoksnih židova (interesantna kombinacija) i ekipa se i dalje druži ispred kuća, igra se košarka i drugi sportovi u bliskom kontaktu... Mislim da samoizolacija tu neće biti ozbiljno shvaćena dok se ne uvede policijski sat ili slične rigorozne mjere, a gradonačelnik i guverner, kao i predsjednik odbijaju ih uvesti. Odobrili su veliku financijsku pomoć za nezaposlene i one koji su izgubili posao, ali se stalno prepiru oko zdravstvenog osiguranja. Sada na najgori način dolazi do izražaja koliko je zdravstvni sustav loš, i kako ne funkcionira u jednom od najbogatijih gradova jedne od najbogatijih zemalja. Mene zapravo nije strah bolesti, koliko posljedica ove karantene. Najviše me brine što će biti sa siromašnim dijelom populacije koji, iako je i dobio neku financijsku pomoć, neće moći pokriti eventualne dugove nastale ovim stanjem. Propisana nacionalna jednokratna pomoć od 1200 dolara ne znači puno za pokriti troškove života u New Yorku. Uglavnom, da ne duljim dalje o tmurnim temama, mislim da ćemo izaći iz ove krize s drugačijim pogledom na život i prioritetima. Drago mi je vidjeti kako su u Hrvatskoj ozbiljno shvatili stanje i da nema puno oboljelih. Ja sam već nešto jako bitno naučila iz ove krize - idući put neću odustati od puta kući, bez obzira na okolnosti.