U subotu je povodom Dana Grada Cresa najviše priznanje dobila Jasminka Ćus-Rukonić, istaknuta muzejska djelatnica, arheologinja i heraldičarka, koja je u svojih 38 godina na otocima ostavila dubok trag u istraživanju i očuvanju kulturno-povijesne baštine...
Tim povodom porazgovarali smo s dobitnicom nagrade "Pro Insula", ekvivalentom Nagrade za životno djelo, što je priznanje lokalne sredine nakon što je već od struke, 2008. godine, proglašena jednom od sto najvažnijih muzealaca Hrvatske...
Odakle ste stigli u Cres, prezime Ćus u ovim se krajevima veže uz Pazinštinu?
- Ćusa ima kod Pazina i kod Bjelovara, ali moji su iz Cerja Tužnog, između Ivanca i Varaždina. Iako je to lijep kraj, rijetko sam išla u to mjesto. Postoje varijante Ćus i Čus, a moja je izvorno s "Č", što se pokazalo naknadnim istraživanjem dokumenata. Međutim, i dalje se nastavljam potpisivati s "Ć". Majka je iz Splita, gdje sam se i ja rodila, iako su moji roditelji od 1945. godine živjeli u Zagrebu i ondje sam provela djetinjstvo i mladost.
Kada se javio interes za Vašom kasnijom strukom?
- S roditeljima sam jednom godišnje odlazila u Varaždinske Toplice u posjet očevom bratu, gdje sam vidjela arheologa prof. Marcela Gorenca na djelu i tako me zainteresirala arheologija. Završila sam arheologiju i povijest, a moji prvi arheološki radovi bili su uglavnom u Slavoniji, na zaštitnim istraživanjima u Vinkovcima.
U kojim okolnostima ste došli na otoke i kako su prošle Vaše prve godine rada na otocima?
- Godine 1978. ovdje sam zamijenila prof. Josipa Miklića i to je bio moj prvi kontakt s otocima, osim što sam kao petogodišnja djevojčica jednom bila na ljetovanju u Malom Lošinju. U Osoru su provođena arheološka istraživanja, najprije sam pomagala Branku Fučiću pri zaštitnim arheološkim radovima na crkvi sv. Marije na groblju. U Osoru sam se i nastanila, i to u kući Rukonića, gdje sam upoznala budućeg supruga. Vladimir Marković namijenio mi je radno mjesto u Cresu, u tadašnjem Narodnom sveučilištu. Pod sobom smo imali muzej u Cresu, osorsku Arheološku zbirku, te zbirke 'Piperata' i 'Mihičić' u Malom Lošinju. Kroz tadašnju Samoupravnu interesnu zajednicu (SIZ) uspješno sam surađivala s Matom Ljubićem, poslije i Radom Manzonijem.
Arheološka zbirka u Osoru bila je u lošem stanju, te smo je građevinski obnavljali i napokon otvorili 1985. godine. Trebalo je biti nastavljeno i s lođom, ali više nije bilo novaca, pa je taj dio napravljen tek 2010. godine. Isprva smo i u Osoru i u Cresu imali samo izložbene prostore, trebalo je uvjeriti ljude da su nam potrebni uredi i čuvaonice, a da nismo samo ljetni 'kartodrapci' i vodiči. Napokon, u Creskom muzeju 23 godine radili smo samo ja i čistačica, srećom se to kasnije promijenilo zapošljavanjem kako kustosa, tako i muzejskih tehničara.
Svi su znali da u Osoru postoji arheologija, pa se mislilo da ih u Cresu nema. Stoga sam jedva izborila 'kopanja', kojima su potvrđena moja razmišljanja, objavljena nedavno u knjizi 'Najnovija arheološka istraživanja u gradu Cresu'.
Kako ste prihvaćeni u maloj otočnoj sredini?
- Poštuju me, ali sam za njih odviše 'drugačija'. Mene doživljavaju kao stranca, a već moga sina Davora kao svojega, ali sve je to razumljivo. Kako sam jednom rekla, ja sam rođena Splićanka, a to je najvažnije! (smijeh)
Prve otočne godine obilježila je obiteljska tragedija...
- Potkraj prosinca 1980. na putu od Japana prema kineskoj luci Cingtao, nestao je brod 'Dunav' na kojemu je plovio moj suprug Mario, a nakon što u dva tjedna potraga nije bilo nikakvih rezultata, proglašeni su nestalima. Sve se to događalo kad je naš sin imao samo četrnaest mjeseci. Od 'Lloyda' sam dobila naknadu od koje sam izgradila kuću u Nerezinama, kao izvor prihoda od turizma, da bi mogla školovati sina, koji je danas odvjetnik u Zagrebu.
Što smatrate svojim najvećim doprinosom otočnoj arheologiji?
- Kada je rađena septička jama za kafić 'Gavde' na trgu, otkrila sam rimski forum, odnosno stupove trijema koji se nalazio ispred današnjeg kafića i gradske vijećnice, tada municipija. U municipalnoj palači se vijećalo i donosilo odluke, a pod trijemom trgovalo i sastajalo, nešto poput srednjovjekovnih loža. Na ulazu u današnju katedralu otkrila sam ostatke horeuma ili rimske žitnice, a na tom mjestu je u XV. stoljeću podignuta crkva. Istražila sam ranokršćansku kulu na položaju Sv. Petar, kao i crkvu sv. Nikole iza katedrale. Surađivala sam u iskopavanjima na Bijaru. Radila sam i niz sondiranja, no tu nije bilo tako važnih otkrića.
Otkud sklonost prema grbovima i heraldici?
- Turistička zajednica Cres-Lošinj započela je krajem osamdesetih godina s publiciranjem 'Male turističke biblioteke', tako su od mene naručili tekst 'Heraldički Cres', pa sam se tom prigodom počela baviti heraldikom.
Radeći u katedrali u Osoru, naišla sam na mnogo grbova, pa sam došla na ideju objaviti rad o njima, a to je katalog 'Grbovi osorske katedrale'. Kasnije sam objavila još nekoliko radova, a još neki preostaju za dovršenje, čime ću zaključiti tu temu.
Kakva je budućnost Creskog muzeja, koji je odnedavno samostalna ustanova?
- Ključno za dobar rad Creskog muzeja je upravo to što se osamostalio, jer više neće biti šumova u komunikaciji na relaciji između osnivača, sufinancijera i same ustanove. Potez osamostaljenja je unaprijedio rad i važan je za budućnost muzeja. Za ovu godinu prijavili smo projekt stalnog postava, dovršavamo preparatorsku radionicu, pa ako ne bude nepredviđenih promjena, osnivač Grad Cres imat će bolji tretman, a Muzej bolje znati što osnivač od njega očekuje. Creski muzej nije od jučer, u raznim organizacijskim oblicima postoji već 105 godina. Nešto starija je Arheološka zbirka Osor, a Lošinjski muzej još je vrlo mlada ustanova. Budućnost otočnih muzeja uvijek vidim dobrom, iako će problema sigurno biti.
Čime se planirate baviti u mirovini?
- U mirovinu idem s krajem siječnja, s tim da još imam 39 dana godišnjeg odmora. Nakon toga odlazim u Zagreb, gdje mi žive sin i snaha. Popunjavat ću dane odlascima na kave, kupovinom na tržnici Dolac, posjetima koncertima, završiti članke o osorskim grbovima i Bijaru, te osorskoj renesansnoj keramici. Ostaje turizam u Nerezinama, pa ću sigurno ljeti nešto češće dolaziti na otočje. Zimi je ovdje ipak otužno... Nemam velike planove za budućnost; mislim da sam se naradila i zaslužila miran život u mirovini!