Sudilo se po Statutu, s tim da je procesuirana osoba morala biti starija od 14 godina. Postojale su razne mjere za održavanje sigurnosti. Kako su se često događala razbojstva svake vrste, Osorani i Cresani su tražili od generalnog providura (glavnog predstavnika mletačke vlasti za Dalmaciju) da terminacijom (odlukom) ovlasti svaku osobu na ovim otocima da se može nekažnjeno obračunati s razbojnikom koji je osuđen ili prognan s otoka. Bilo je slučajeva da su otočani odbijali poći u potjeru za takvim, jer su ih vlasti često na to prisiljavale u svako vrijeme i u svakoj prilici, što je inače bila dužnost kneževih službenika. Brigu oko hvatanja, saslušanja i izvršenje kazne okrivljenih vodio je službenik iz kneževe kancelarije - kavaljer (comilito, cavallier). U isto vrijeme on je bio knežev pratilac, čuvao je njegovu ličnost i bio je njegov izvršni organ.
Kavaljer je kao policijski istražitelj često prelazio svoje ovlasti pa je protiv njega bilo prigovora i optužbi. Inače, tu dužnost nije mogao obavljati otočanin niti je mogao ostati na toj službi duže od dvije godine. Taj službenik je bio najomraženija ličnost kod otočana jer je imao pravo denunciranja (prijave), često bez osnove, što je lišavalo slobode nevine osobe. Za svoj posao, pored redovite plaće imao je prihode i od denunciranja i izrečenih kazni. Zbog njegovih zloupotreba osorska i creska komuna su 1494. godine tražile od mletačke vlade u Veneciji da se zabrani njihovom knezu da ubuduće bez dovoljnih optužbi preda koga na mučenje. Godine 1580. godine otočani su se opet žalili na nepravilnosti pa je knez odredio da kavaljer ne može denuncirati za bilo koji delikt, nego samo za one koji su Statutom propisani.
Za svako počinjeno djelo slijedilo je suđenje, a nakon dokaznog postupka i presude izricana je odgovarajuća kazna. U nekim parnicama presudu je izricao knez (za teža krivična djela), a u drugima gradski suci. Presuda je mogla biti razna: smrtna kazna, odsijecanje udova, vađenje oka, batinanje, bičevanje, žigosanje užarenim željezom, spaljivanje na lomači, robovanje na galiji u okovima, protjerivanje s otoka i sl. Onome koga bi uhvatili u krađi po drugi put, odsijecana mu je jedna ruka. Smrtna kazna se obavljala na razne načine. Izvori spominju odrubljenje glave (esser decapità), vješanje (appiccar con un lazzo per la gola), raščetvorenje tijela (squartar) i spaljivanje. Ako je počinitelj krivičnog djela bila žena, kazna je obično bila nešto blaža, mada se spominju slučajevi spaljivanja na lomači.
U svakodnevnom životu otočana često je dolazilo do razmirica među supružnicima, što je ponekad završavalo fizičkim nasrtajem s težim posljedicama. U jednoj sudskoj presudi iz 1496. godine stoji da je neki muž istukao svoju ženu tako što ju je udarao "šakom i nogom". Dolazilo je do svađe i obračuna i među susjedima, između pojedinih naselja, braćom, između oca i sina i sl. U takvim slučajevima sud je nastojao da se spor izgladi nagodbom, odnosno pomirenjem.
U sva četiri otočka gradska naselja (Osor, Cres, Lubenice i Beli), postojali su zatvori. O njima se brinuo kavaljer, odnosno njegova služba. U Osoru je još sačuvan. Nalazio se u prizemlju zgrade gradske vijećnice. Otočke komune uz ostale svoje službenike imale i krvnika (dželata) koji je izvršavao tjelesnu kaznu nad osuđenim osobama. U nekim slučajevima, kada se radilo o posebno teškim prijestupnicima, krvnik je na otok dolazio iz drugih, izvanotočkih gradova, pa čak i iz Venecije. Bilo je slučajeva da je osuđenik vođen da se tamo smakne, ili da odleži u zatvoru posebnog režima. Izvori spominju da je bilo vremena kad na otoku nije bilo ni jednog krvnika. Takav se slučaj spominje iz 1511. godine, kad je na vješala bio osuđen neki Vido de Brech iz Osora i Gregor Moscardin iz Cresa. Da bi se izvršila kazna, pozvan je krvnik iz Plomina čiju su uslugu podjednako platile osorska i creska općina.
Na ovim otocima bila je razvijena i advokatska služba. Jedna statutarna odredba iz 1441. godine određuje pravo svake optužene osobe da nađe advokata koji će govoriti pred sudom u ime dotične stranke koja je nevična govoru. Sud je dozvoljavao da se pomakne zakazana rasprava u slučaju ako stranka do tog roka nije pronašla advokata.
Advokati su obično bili stranci i prije stupanja na dužnost polagali su zakletvu kojom su se obvezali da će parničiti bez prijevare za svaku osobu i svaki put kada ga za to stranka zamoli. Također su se obvezali da neće naplatiti više nego je propisano. U parnicama čija je vrijednost prelazila iznos od 50 lira, klijenti su morali u kneževoj kancelariji dati pismenu ovlast advokatu za zastupanje u parnici, i bili su dužni prisustvovati postupku.
Slijedi: Cres i Lošinj u borbi s gusarima
