Nedavno objavljena knjiga "Drug velečasni", sjećanja mons. Giuseppea Vosille, donijela je mnoge zanimljivosti iz života svećenika rodom s otoka Cresa.
Knjiga je objavljena u nakladi Župnog ureda sv. Mihovila arkanđela u Jelenju, jednom od mjesta u kojima je danas umirovljeni Vosilla (rođ. 1939. u Cresu; po ocu iz Chioggie, po majci iz Belog) službovao, a nakon Cresa predstavljena je i u Bakru. Večeras će biti predstavljena i u Jelenju, a naknadno će i u Lipi. Donosimo nekoliko Vosillinih sjećanja, kako ih je na papir stavila Gordana Fumić.
Zašto svećenik?
"Za moje duhovno zvanje važan je jedan događaj. Već sam završio srednju školu i maturirao. Obnavljala se slika, reljef Majke Božje od svetog Salvadura, iz crkve našeg svetišta sv. Salvadura ili Presvetog Spasenja. Nakon što je slika bila obnovljena, župnik don Mario Haglich iskazao mi je čast da ju nosim u svetište. Bio sam bos i sam. Hodao sam četiri kilometra do kapele i pobožno nosio sliku Majke Božje. I tako, u tišini, u jednom trenu jedna misao me zatekla: Pa ja bih mogao biti svećenik! I to je bilo to. Majka se najprije pobunila jer smo bili siromašni pa nije znala kako će me školovati, ali kasnije je bila jako sretna, kao i otac."
O Boži Milanoviću
"Drugu godinu sjemeništa, nakon dolaska iz vojske, završio sam u Rijeci. Priznali su mi dvije godine već završene srednje škole. Jedan od mojih profesora u Pazinu bio je poznati istarski svećenik mons. Božo Milanović, pisac filozofskih i povijesnih djela, jedan od najvećih istinskih antifašista Istre, zaslužan za sjedinjenje Istre s Jugoslavijom. Znao je izabrati nekoliko nas sjemeništaraca i pričati nam, u poslijepodnevnim satima, o svome sudjelovanju s drugim istarskim svećenicima u pregovorima s međusaveznom komisijom za razgraničenje s Italijom, o tome kako je podatcima crkvene statistike dokazivao, i dokazao, da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji, zbog čega su i vraćeni; pričao je i o sudjelovanju na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. god. Puno smo od njega naučili. Bio je drag, učen i postojan u svojoj vjeri i stavovima, branitelj Crkve i zauzeti domoljub."
Na stanu kod sekretara Partije
"Godine 1967. mons. dr. Viktor Burić dao mi je dekret za župnika u Šapjanama i ja sam jedno poslijepodne s malim kartonskim koferom, jer drugih tada nije bilo, vlakom otišao u Šapjane. Kad sam sišao s vlaka, upitao sam neke ljude za župni stan. Oni su me začuđeno gledali i rekli da tu nema župnog stana. Rekao sam im da sam ja njihov župnik. Nastala je cijela uzbuna. Mislili su da sam neki prevarant i rekli da je njihov župnik u Jelšanama, u Sloveniji, oko pet kilometara dalje. Odvezli su me tamo nekim džipom i ubrzo je sve bilo riješeno. Župnik Franc Koritnik je rekao kako je došao kaplan (kapelan), ali ja sam mu pokazao dekret da sam župnik, a ne kapelan. Naime, kada se 1951. godine rješavala granica između Slovenije i Hrvatske, Šapjane su postale hrvatske, ali je njima upravljao župnik iz Slovenije. Ostao sam tamo dva dana, a onda su me neki ljudi autom odveli u Lipu da slavim sv. misu. Nakon mise rekao sam: 'Ljudi, ja sam vaš novi župnik. Ovdje nema župnog stana. Ne mogu svaki dan prositi nekoga da me vozi, a niti ići pješice pet kilometara. Bih li mogao kod koga stanovati?' Nitko ništa nije odgovarao, a kada sam otišao u sakristiju skinuti misno ruho, došla je jedna gospođa i rekla: 'Pa ja bih vam mogla ustupiti jednu sobu. Ja i muž smo sami i nemamo djece.'
To je bila Danica Iskra, a njezin suprug Josip Iskra bio je sekretar Partije. Ostao sam kod njih deset godina, potpuno besplatno. Bili su mi kao otac i majka. Tada su ljudi imali puno blaga. Žene su donosile mlijeko, a kamion je to mlijeko vozio u Rijeku u mljekaru. Sjećam se kako je gospođa Danica pobirala skorup s mlijeka i onda svima skuhala dobru talijansku kavu. O, da mi je još jednom popiti takvu kavu!"
U župi Jelenje i djevojčica Kolinda
"Među mnogobrojnom djecom ministrantima isticala se jedna djevojčica, Kolinda Grabar. Lijepo je čitala, bila je pametna i jako nadarena. Znao sam pomisliti: Od ovoga djeteta nešto će biti. I bilo je. Napredovala je do predsjednice Republike Hrvatske! Ostao sam s njom i njezinom obitelji u dobrim odnosima do danas. Pričestio sam ju, krizmao. U Bakru sam ju vjenčao, krstio joj kći. Kada sam slavio svoju 40. godišnjicu misništva, 2006. godine u Bakru, ona je u isto vrijeme slavila desetu godišnjicu braka. U ovoj dvostrukoj obljetnici za vrijeme sv. mise, ja sam blagoslovio nju i supruga i njihov brak. Ponosan sam na nju kao i na svećenika Marka Šarića, koji je također bio moj bakarski ministrant. Sjećam ga se još kao dvogodišnjaka, kada je puzao ispred oltara. Uvijek je govorio da će biti svećenik i to je i ostvario Božjom voljom i Božjim pozivom. Oni su moja duhovna djeca. Volim ih, pratim ih, molim za njih i ponosim se njima."