Tko je bio don Dinko Muškardin?

Dinko Muškardin
Dinko Muškardin
Nedavno utemeljenom pčelarskom društvu u Cresu dano je ime Dinka Muškardina, svećenika, pisca i pčelara. Tko je bio Muškardin?


Dinko (Dominik) Muškardin rođen je 12. listopada 1839. godine u Stivanu, selu na otoku Cresu. Gimnaziju je pohađao u Senju, maturiravši 1858. godine, a teologiju u Gorici i Zadru. Bio je izvrstan đak i sigurno bi upisao i višu bogosloviju u Beču, da je bio boljega zdravlja, navedeno je u "Zavičajnom kalendaru cresko-lošinjskog otočja", petnaestom broju edicije "Otočki ljetopis Cres-Lošinj". Nekoliko je godina službovao kao kapelan u Malom Lošinju, a potom praktično do posljednjih dana u rodnom Stivanu. Veliki je doprinos dao radu hrvatske škole u svojem mjestu.

Osim životnog poziva, zapamćena je i njegova pčelarska aktivnost, pa ga se opisuje i zaslužnikom za razvoj modernog pčelarstva u ovom dijelu Europe. Surađivao je s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti (JAZU; danas HAZU). Između ostalog, godine 1900. Muškardina je Češko pčelarsko društvo proglasilo počasnim članom, kada i biskupa J. J. Strossmayera.

"Sam je i osamljen, jer ne ima ni škole, ni učitelja, a vjerne su mu drugarice njegove marne pčele, koje su mu proniele ime na daleko i široko. Kao učena i uzorna pčelara znade don Dinka ciela monarkija, znadu ga češki i drugi spomen-spisi pčelarskih kongresa, ali ga slabo pozna vlastiti narod, narod hrvatski, kojemu služi kao duhovni pastir i pčelar već dug niz godina. Prva mu bijaše, da me je dao povesti do pčelinjaka, što leži nedaleko župnog dvora. U gajiću zagledao sam neobični pčelinjak, u kojem je poredano nekoliko košnica, već je to od košnica sagradjena varoš. Kao što nisu u varoši sgrade i kuće jednoga stila, tako nisu ni don Dinkove košnice jednoga oblika. Tu su zastupani svi mogući i poznati sustavi, to je pčelarski velegrad, kojemu gospoduje i kraljuje pop Dinko", zabilježio je Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac, koji je u svom terenskom radu istraživao i cresko-lošinjsko otočje.

Hirc je u Muškardinu pronašao i odličnog suradnika za svoje napise, što je opisao u daljnjem tekstu: "Kudgod sam do onda pošao i gospodu se molio za suradništvo, svaki mi je isto obećao, ali mi svaki i preporučio, da se držim popa Muškardina. U njega da ću naći starih spisa, pa i glagolskih, u njega da ima starih knjiga, izvještaja, rukopisa, koji se tiču kvarnerskih otoka, a naročito otoka Cresa. Kad sam don Dinku priobćio svoju želju i toplo se preporučio, obrekao mi stalnu pomoć i rekao, da će mi drugog dana pokazati, što sve ima. Evo, za to je došao k meni u prvome redu i pozvao me u drugu sobu, gdje mu je smještena knjižnica. Tu stoji veliki pisaći stol, sav zatrpan i pretrpan knjigama vezanim i neuvezanim, rukopisima i bilješkama. Ne samo stol, već ciela soba svjedoči, da si kod učene, vruće glave, da tu kuca živo srdce, da tu radi budna hrvatska, rodoljubiva duša. Niti se tu tinta suši, niti ocalno pero ne rdja. (...) Pisao sam i pisao i pišući se umorio, toliko je gradje u knjižnici i u pisaćem stolu, gdje je jedna sujnica puna raznih rukopisa. Tu je dapače pohranjen i onaj broj 'Obzora', u kojem je Muškardin napisao članak 'Gdje se rodi filozof Franjo Patricij', u kojem je dokazao poveljama, da se veliki taj muž rodio u gradu Cresu. Pokazao mi i djela starog Fortisa, jedan program gimnazije u Kopru, gdje ima takodjer životopis Patricija. U rukopisu čuva Muškardin i stari jedan hrvatski katekizam, po kojem su se nekoć učili u Malom Lošinju; ima gotovo cielu poviest Veloga Lošinja; kratku poviest talijanske literature, koja se tiče Patricija, poviest svih crkava otoka Krka, opise svih poznatih pčela, statut grada Cresa i Osora, kojeg je prepisao u arkeološkom muzeju u Osoru; u rukotvoru mu je poviest grada Cresa, a u duši puno, puno toga, što bi rado priveo kraju. Kako se lanjske godine riešio slušbe i stupio u mir, želimo mu od srca jedro i snažno zdravlje", stoji u Hirčevom putopisu "Na kvarnerskim otocima", nastalom na putovanju potkraj ljeta 1903. godine, a objavljenom 1904. godine. Ovaj je putopis od zaborava otrgnuo Pino Tuftan, objavivši ga kao knjižicu 2003. godine.

Don Dinko Muškardin umirovljen je, dakle, 1903. godine, a u Stivanu ga je zamijenio Petar Zahija s otoka Krka. Mnogo planova koje je zabilježio Hirc, Muškardin nije stigao ostvariti - preminuo je u rodnom mjestu, 28. srpnja 1904. godine.

List "Naša sloga" objavio je in memoriam, u kojemu je zapisano: "Svakoga Hrvata bolno će se dojmiti ova tužna vijest, koji je poznavao pokojnika i njegov čvrst značaj. Pokojnik kao odlučan i vrstan hrvatski rodoljub, rado se svagdje kao takav isticao. Veliku pak zaslugu stekao je pokojnik na polju pčelarstva, čime se kroz sav svoj život bavio te bio po cijeloj Hrvatskoj poznat kao uzoran i vrstan pčelar. Kao takvoga vrlo ga cienilo Hrv. slav. gospodarsko družtvo i rado uvažavalo njegove savjete."