Promjenom trendova u turizmu, sve su malobrojniji primjeri dugogodišnje odanosti pojedinih turista istom turističkom odredištu, a osobito istom smještaju. Pravi raritet je tako primjer jedne njemačke obitelji koja već gotovo šest desetljeća, naraštajima dolazi u Mali Lošinj kod iste obitelji, u pravilu i na više tjedana.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, mlada Margaret Grabert iz grada Schwäbisch Hall (danas broji četrdesetak tisuća stanovnika) u južnoj njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg s kolegama iz svojeg atletskog kluba došla je na Lošinj, na nagradno putovanje zasluženo uspjehom u trčanju s preponama. Po povratku kući, nahvalila je Lošinj svojoj obitelji i nagovorila ih da dođu ovamo na odmor. Tako su 1964. godine na Lošinj najprije došli supružnici Wilhelmina i Herman Grabert, a od 1969. i njihova djeca - Herman, Margarete i Wilhelmine. Nakon dugog putovanja vlakom do Rijeke, još su sedam sati putovali brodom od Rijeke do Malog Lošinja. Turizam je na Lošinju nakon poraća tek "hvatao" zalet, a tekuća voda iz vodovoda i stabilna opskrba električnom energijom bile su novost. Iznajmljivači soba čekali bi u turist-birou, onda bi počela "raspodjela" gostiju po gradu, a obitelj Grabert smještena je kod obitelji Franulović u staroj kući, nekad domu Katarinića (Cattarinich), vlasnika brodogradilišta na Škveriću, u današnjoj Ulici lošinjskih brodograditelja (u doba Jugoslavije zvanoj Ulica Borisa Kidriča), iza vile "Perla".
Jedna od sestara Grabert, sada već godinama umirovljenica Wilhelmine, i ovih je dana kod Franulovića, a tu su i njezine kćeri Iris i Martina Bartholomä. Obje sada žive u Švicarskoj, ali namjeravaju se vratiti u Njemačku - kako kažu, pomalo iziritirane čak i za njemačke pojmove pretjeranom švicarskom pedantnošću. Zatekli smo ih pri posjetu Goranu Franuloviću, dogovorenom radi razgovora o jedriličarskim temama, a na kraju je više riječi bilo o tome kako su se kroz desetljeća mijenjali Lošinj i lošinjski turizam, iz njemačke perspektive. Imaju o tome što reći, napokon, propustili su samo dvije godine - lanjsku "koronašku" i ratnu 1991. godinu, kada su ljetovali na Gran Canariji.
Iz davnih dana u kući Franulovića sjećaju se reda koji bi se stvarao na stubištu kada bi - domaćini i gosti - njih ukupno dvadesetak, čekali na red za kupaonicu, kao i zgode kada je od jedne ribe - u razgovoru nismo uspjeli identificirati o kojoj se ribljoj vrsti radilo, vjerojatno o zubacu - priređena obilna večera za sve. Glavna otočna cesta bila je "užasna", a njen je najjeziviji dio bio onaj blizu Križića na sjeveru Cresa, podno kojega je godinama na padini zloslutno čamila olupina plavog kamiona. Veli žal, komercijalno poznatiji kao Sunčana uvala, bio je neizgrađen, da bi sedamdesetih godina počela gradnja hotela. Onamo je na kupanje pješačila obitelj Grabert, kao što je jednom godišnje pješke odlazila do Rovenske, gdje se i sada svakoga ljeta počaste škampima na buzaru ("jastozi su postali preskupi"), a odlazili su i "na bosanski lonac kod Senada". Nisu sva sjećanja ugodna; kako je u susjednoj vili "Perla" nekada bila milicijska stanica s pritvorom, znali su otamo čuti plač pretučenih pritvorenika, a u šetnjama uz obalu otoka, prema njima su znali biti neugodni stražari ispred kasarne JNA na Velopinu. Ostale su im u sjećanju u redukcije vode na otoku, kada su svi automobili bili pod slojevima prljavštine jer ih nije bilo dozvoljeno prati.
Iako se u turizmu mnogo toga promijenilo, ljubav ove njemačke obitelji prema otoku ostaje nepromijenjena, nadaju se samo da pretjeranom izgradnjom - najavljenu gradnju golfskog igrališta Martina Bartholomä doživljava kao opasnost za otočnu vodoopskrbu i tlo - otok neće izgubiti na ljepoti i šarmu.