Godina je 1976. Vruć je svibanj na asfaltu igrališta Bočac. Tek je pokrenut Košarkaški klub "Lošinj" i igra svoju prvu domaću utakmicu. Sudac podbacuje loptu, u skoku je bijela "jedanaestica", Marijan Magazin...
Razgovaramo 45 godina nakon te utakmice - i sada je vruć lošinjski dan. Magazin je već desetljećima ugostitelj, u "papirnatoj" mirovini, ali itekako aktivan u obiteljskom restoranu koji nosi ime supruge Silvane. Tada, prije četiri i pol desetljeća, skačući po loptu, nije ni slutio da će mu, toliko godina poslije, o toj košarkaškoj utakmici pitanja postavljati sin znanca s kojim je igrao mali nogomet za momčad "Galeb" u prvenstvu Lošinja.
Kao golman, igrao je rukomet i mali nogomet. Na rukometu je upoznao buduću suprugu, koja je tada bila dio školske ekipe. "Igrale su još Ingrid Ivančević, Elica, Braškićka, Dijana od Bruna... odlično su igrale. Ja sam im povremeno znao braniti, ali kako su uvijek gađale u jaja, nisam više htio braniti bez štitnika, hahaha... U malom nogometu igrali smo prvenstvo Lošinja, na polovici nogometnog igrališta na Čikatu. Mi u "Galebu" smo bili klapa, rekreativci, a ostale ekipe su bile od škole, vojske, škvera... Nismo bili najbolji, ali nismo bili loši. Kada sam u maju 1974. došao iz vojske na odsustvo, igrali smo nogomet na Bočacu, ekipa Lošinja protiv garnizona JNA. Nisam nikada na Bočacu vidio toliko ljudi, mislim da se poklapalo sa sletom za Dan mladosti, pa su svi poslije ostali, sigurno je bilo dvije tisuće ljudi! Za garnizon su tada igrala trojica prvoligaških igrača, a mi smo ih dobili 2:1. Pucali su mi i s centra, što mi je odgovaralo. Za nas su igrali Pećar, Pajkurić, Vojvodić, Josip Morin..."
Nogomet i rukomet ostavljamo po strani; razgovor je ipak prije svega o košarci. Magazin je rođen u proljeće 1954. godine u Malom Lošinju i ovdje je završio osnovnu školu i školu učenika u privredi, za zidara.
"Prvi koševi su bili oni koje smo napravili na tehničkom, a taj zadatak nam je dao nastavnik Rajković. Montirali smo ih u starom Domu JNA, na mjestu današnje Gradske knjižnice. Prva moja utakmica bila je s Cresom, od kojega smo izgubili s par koševa razlike. Igrali smo u prostoriji za priredbe i sastanke, na terenu dugačkom dvadeset i koji metar. Imao sam četrnaest godina, a u toj ekipi bili su još Lipić, pokojni Bobo Rakić, Bepi Marušić, Mario Radoslović i drugi. Sjećam se da nas je bilo sve skupa šest ili sedam, a ja sam izašao van zbog pet ličnih. Nastavnik iz fizičkog (tjelesnog, op.a.) nam je bio Jelinek. Bili smo VI.B razred i sjećam se da smo se morali truditi za dobre ocjene, da bi nam dozvolili da igramo", o prvim će košarkašim koracima Magazin.
Napravljeno je potom asfaltno parkiralište/igralište na Bočacu, na mjestu plodnih lošinjskih vrtova. Trebalo je neko vrijeme dok automobili nisu "protjerani" s ove površine i dok ona nije potpuno prenamijenjena u igralište. Do tada, uvijek je tinjao sukob vozača i rekreativaca, koji bi dolazili igrati pa ondje zatjecali automobile ili skliske mrlje od motornog ulja.
"Okupljali smo se na Bočacu, igrali smo samo ljeti, a dolazili su preko ljeta i Zagrepčani. Miha Perenčević i Bojan Weingerl, od njih smo i učili. Ljeti bi se okupilo dosta dobrih igrača, dolazio je Androić iz 'Borca', pa Kićanović, igrači iz 'Montinga' i 'Cibone'... Sjećam se da smo Tomasini i ja sjedili na zidiću i imali od koga učiti. Miha je najviše potegnuo i držao nas na okupu. Zanimljivo je da je prvu pravu kožnu košarkašku loptu donio Davor Požerina, a dobio ju je od sestre iz Amerike. Došao je na Bočac vodeći loptu i onda je morao igrati u jednoj od ekipa, inače ne bi dao loptu, haha... Mi smo do tada imali samo plastične lopte, od 'Tigra' iz Pirota...", prisjeća se Magazin.
Lošinjani su u školskoj godini 1974/75. došli do finala srednjoškolskog prvenstva regije, izgubivši od Pazinjana - predavši utakmicu da bi stigli na posljednji trajekt! Magazin je, iako stariji, bio i u toj momčadi, kaže - švercali su ga... Igrali su uglavnom učenici Pomorske škole.
Iskra ozbiljnijeg bavljenja košarkom je zapaljena; nastavnik tjelesnog Ante Šolić, zaslužni lošinjski sportski radnik, predložio je mladićima da pojačaju treniranje, pa da onda, ako to bude išlo dobro, osnuju klub i krenu u ligaško natjecanje. Mladići su plan prihvatili, ali su tražili da se odmah uđe u ligu, smatrajući da bez natjecanja ne bi imali volje za treniranjem. Tada na Lošinju nije bilo registriranog kluba u ekipnim loptačkim sportovima i u travnju 1976. godine utemeljen je Košarkaški klub "Lošinj", da bi niti mjesec dana kasnije igrao prvu službenu utakmicu, 16. svibnja na gostovanju kod "Škrljeva" u Zonskoj ligi, skupina Istok. Završilo je 70:56 za domaćina.
U drugom kolu uslijedila je prva domaća utakmica, mnogo se znatiželjnika u 11 sati okupilo oko igrališta na Bočacu, a ostvarena je pobjeda nad "Crikvenicom" 82:45. Igralo se do rujna, na otvorenim terenima, a Lošinjani su na kraju dijelili prvo mjesto sa "Škrljevom", pa je odigrana nova utakmica za pobjednika, u kojoj su Lošinjani pobijedili 79:78, a onda i u Labinu za prvaka cijele Zonske lige, 74:69 protiv "Brajde". Nije bilo tribina, ali bi po zidovima i gromačama bilo po 150-200 gledatelja.
Sljedeće godine, u istarskoj skupini Regionalne lige, Lošinjani su ponovo dijelili prvo mjesto, no ovaj put izgubili majstoricu, 67:74 od "Poreča". Magazin je te sezone bio najbolji strijelac svih skupina Regionalne lige, s 287 poena u deset utakmica. Od 1979. godine, sada u novoizgrađenoj sportskoj dvorani Bočac, Lošinjani su ponovo promovirani; sada u Hrvatsku ligu Zapad, osvojivši prvo mjesto i ušavši u kvalifikacije za Jedinstvenu hrvatsku ligu, u kojima su izgubili od "Solina" 75:99. U međuvremenu su od 1979. do 1984. u prepunoj dvorani u Malom Lošinju organizirani turniri s gostovanjima mlade reprezentacije Jugoslavije, "Cibone", "Zadra", "Jugoplastike", američke sveučilišne momčadi "Big East" i drugih. Tu je Magazin dobio priliku igrati protiv Dražena Petrovića, kojeg smatra našim najboljim košarkašem svih vremena. Uz nove, mlađe suigrače poput Sanjina Šolića, Ivana Žeželja, Gilberta Vidulića, Srđana Banca i Dubravka Kušete, Magazin je 1986. proglašen za općinskog sportaša godine, a igrao je za klub do 1991. godine. Poslije je odlazio na veteranske turnire, ali je odustao zbog problema s koljenom.
"Bili smo dobra klapa i to je činilo našu ekipu. Bili smo društvo, uvijek se dopunjavali i nikad se nismo dugo ljutili ako netko nekome ne bi dodavao loptu. Poslije bismo odlazili na piće kod Đina Mužića u 'Udicu'. Najbolja petorka? Recimo Žeželj kao playmaker, Dado Janković na krilu, pa Sanjin Šolić, ja u svojim pravim danima te Duško Radović. Mislim da se ovi mlađi ne mogu mjeriti s nama, možda bi u petorku mogao ući Kremenović ili Tariba. Novi nisu klapa kao što smo mi to bili, nema onakvih druženja. Miha bi dolazio iz Zagreba samo da odigra utakmicu, popije piće s nama i vrati se. Ja sam radio u građevini i imao slobodno jedino nedjelju, pa bih odlazio igrati utakmicu. Bila je to velika žrtva naših žena i obitelji", rezimira Magazin, a na naše pitanje kakvu su košarku igrali, slijevaju se sjećanja: "Tada je bilo duže ograničenje napada i igralo se sporije. Mislim da smo bili precizniji, ali smo igrali na sigurno, dok se nismo namjestili na poziciju za šut. Ako nema šuta, davali bi meni na desni horok i to je bio siguran pogodak. Ako bi mene blokirali, onda bih dodavao na 'post' Bobi Rakiću, da on zabije. Kada nam je došao Žeželj, kao pravi playmaker dodavao bi nam 'u usta', i to gledajući na drugu stranu. Lipić je bio brz u kontrama. Zato su za nas govorili da igramo sporu, 'bugarsku košarku', ali imali bismo možda deset posto promašenih napada. Nije još bilo trica, ali smo davali i po 75, 80 koševa. Jednom u gostima u Poreču, koji je išao na prvo mjesto, 'ubili' smo ih u prvih deset minuta. To je bila jedna od najboljih utakmica, možda i naša najbolja ekipa!"
Od mnogih anegdota izdvaja putovanje na utakmicu u Rijeku, autima do Porozine, pa trajektom do Rijeke i onda taksijem do Zameta. Prisjeća se, kada su, onakvi kršni, došli pred dvoranu, domar im je rekao: "Dečki, pogriješili ste, danas ovdje nema nikakvog boksa!". Na putovanju prema Novom Vinodolskom, imao je probleme s mučninom od vožnje, pa je na trajektu popio pelinkovac, ali neki istarski, u nedostatku "Maraskinog". Na utakmici, nije mogao zabiti koša, pa je trener Šolić pozvao minutu odmora samo zato da mu kaže: "Eto ti sad tvoj istarski pelinkovac!"