Jedriličari i ribolovci - more i prostorije
Počnimo ovaj pregled s onima kojima smo počeli i povijesne preglede klubova. Za jedriličare i ribolovce, sportsko borilište je more. Regatna polja i lovna područja uz obale otoka Lošinja u pravilu su iz godine u godinu ista, s promjenama ovisno ponajviše o vremenskim (ne)prilikama. Jasno, i ti sportski klubovi trebaju krov nad glavom, mjesto za pospremanje opreme i održavanje sastanaka. Sportsko ribolovno društvo "Udica" koristi prizemnicu na Škveriću, koja je do nasipavanja tzv. nove operativne obale osamdesetih godina prošlog stoljeća bila objekt na doslovno par koraka od mora. "Udica" je dugo ovaj prostor dijelila s Jedriličarskim klubom "Jugo", koji posljednja tri desetljeća "stanuje" na Čikatu, blizu hotela "Helios".
More koriste i lošinjski vaterpolisti. Na starim, crnobijelim fotografijama, vidljivo je da se vaterpolo igrao u luci Malog Lošinja, tako da je jedna uzdužna strana plivališta bila postavljena u moru paralelno s Rivom ispred zgrade Općinskog suda, a poprečna strana bila je uz bočnu stranu Vele rive, time donekle u zaklonu. S vremenom je, znatnijim onečišćenjem mora u luci, igranje vaterpola na tom mjestu postalo neugodno - stariji se sjećaju da su igrači dobivali infekcije na koži.
U mnogo čišćem ambijentu uvale Čikat, početkom ovog stoljeća postavljene su linije igrališta i golovi za vaterpolo uz obalu ispred hotela "Alhambra", a potom u zapadni dio uvale, gdje se i sada ljeti igra vaterpolo, u međuvremenu organiziran u registrirani klub. Staro mjesto u luci upotrijebljeno je u novije vrijeme samo jednom, 2011. godine kada je održana revijalna utakmica s riječkim "Primorjem", povodom desete godišnjice kluba. Zanimljivo je da je klub odigrao i par ligaških utakmica u luci u Velom Lošinju, uz obalu podno župne crkve, 2006. i 2007. godine. Rekreativci su u Velom Lošinju igrali vaterpolo i s unutarnje strane lukobrana u uvali Rovenska.
Kako u hladnijem dijelu godine vaterpolo u moru ne dolaze u obzir, treninzi se održavaju u hotelskim bazenima u Malom i Velom Lošinju, no ti su bazeni nedovoljnih dimenzija za utakmice i to predstavlja golemi hendikep za otočne vaterpoliste. Posljednjih godina, povremeno klub na raspolaganju ima glavni bazen "Jadrankinog" kampa "Čikat", završen 2015. godine, koji svojim dimenzijama zadovoljava sve uvjete. Vaterpolo klub od svojih prvih dana apelira na gradnju novog zatvorenog bazena ili natkrivanje onoga u kampu, no za ovo potonje još nema konkretnog dogovora na relaciji Grad - "Jadranka", iako se ta tema povremeno aktualizira, najčešće u predizbornim kampanjama.
Nogometna igrališta
Prostor bazena u kampu na Čikatu važan je za nogometnu povijesti Lošinja. Na toj čistini podalje od gradskog središta, nekadašnji su Lošinjani igrali nogomet, o čemu svjedoče zapisi iz razdoblja prije I. svjetskog rata i između dva svjetska rata, kada su ondje međusobno igrali učenici Pomorske škole, članovi organizacije za osmišljavanje slobodnog vremena "Dopolavoro" (tal.: poslije posla) te vojnici stacionirani na otoku, a gosti iz drugih sredina navraćali su rijetko. Netom nakon II. svjetskog rata, u goste lošinjskim nogometašima došao je "Rudar" iz Raše, a postojala je namjera registriranja kluba i uključivanja u službena natjecanja, no u siromašnom poraću, uz očajne prometnu povezanost otoka s kopnom (isključivo brodskom linijom, jer trajekta nije još bilo, a i glavna je cresko-lošinjska prometnica najvećim dijelom bila prašnjavi makadamski put), to je bilo nemoguće. U svibnju 1953. završeni su četverogodišnji radovi na uređenju novog igrališta, nešto bliže gradskom središtu. Pred oko 800 gledatelja odigrana je utakmica između starih lošinjskih nogometaša i garnizona JNA. "Treba istaknuti, da je igralište dovršeno dobrovoljnim radom, ali najviše zalaganjem i uz pomoć pripadnika Armije. U planu je, da se tokom ove godine izrade tribine", zabilježio je Niko Pinčić u "Riječkom listu". Otada ondje stanuje lošinjski nogomet, a još do prije koju godinu, u publici na nogometnim utakmicama, stariji su se ljubitelji nogometa prisjećali svoga rada na gradnji igrališta. Tijekom šezdesetih godina, počeo se intenzivirati dolazak prvoligaških i drugoligaških klubova na zimske pripreme na Lošinj; prvi vrhunski klub koji je došao, bio je zagrebački "Dinamo" 1964. godine. Turističko poduzeće "Jadranka" 1973. i 1974. godine uložilo je u obnovu igrališta, sada travnatog, te je povodom otvaranja u siječnju 1974. gostovala "Rijeka", tada drugoligaš. Na ovom i starom igralištu, zimi bi iz svojih hladnih sredina dolazili klubovi iz raznih krajeva Jugoslavije, a kasnije i iz susjednih stranih zemalja. U jednoj zimi, redovno bi prodefilirao dvoznamenkasti broj klubova, pa su Lošinjani na djelu uživo mogli vidjeti nogometne majstore o kojima su čitali u novinama. NK "Lošinj" registriran je i ušao u ligaško natjecanje 1976. godine i isprva je kao svlačionicu koristio baraku uz susjedni hotel "Čikat", a potom su klupski entuzijasti uz podršku ovdašnjeg gospodarstva uspjeli izgraditi objekt sa svlačionicama, WC-om, uredom i ugostiteljskim objektom, izgrađenim s ciljem zarađivanja za potrebe kluba. U gradnji i opremanju prostorija, koristili su se "viškovi" iz drugih građevinskih pothvata na otoku te rashodovana stolarija i oprema iz hotela. Za razliku od sadašnjeg stanja, u to je vrijeme većina publike utakmice gledala s zapadne strane igrališta, odijeljena od terena tek jednostavnom željeznom ogradom, takoreći "za vratom" rezervnim igračima i trenerima. Prostor iza klupa bio je u hladu stabala, a krošnje nekih od njih nadvijale su se iznad rubnih dijelova igrališta. Na istočnoj strani, postojala su dva reda betonirane tribine, duž približno dvije trećine igrališta, dok je ostatak, onaj najbliži gradskom središtu, bio što kamenjar, što šuma. U novije vrijeme, prostor igrališta je ograđen, publika u cijelosti upućena na istok, gdje je na dotadašnjem kamenjaru napravljena nova, povišena tribina, kasnije i natkrivena i opremljena plastičnim sjedalicama, kako bi se zadovoljila pravila ligaških natjecanja. Igralište je i dalje u vlasništvu "Jadranke" i njegovo je korištenje za potrebe kluba regulirano aranžmanima s Gradom Malim Lošinjem. Prije pet godina, kružila je priča o tome da će iza tribine, u sadašnjoj šumi, biti napravljeno još jedno igralište, orijentirano okomito na postojeće, u suradnji s Hrvatskim nogometnim savezom, no to je zastalo.
U veljači 2024. godine, "Lošinj" je, protiv "Vipave" (Slovenija), prvi put odigrao utakmicu pod nešto ranije postavljenim reflektorima. U jesen iste godine, Lošinj je bio domaćin Svjetskog prvenstva mladih i žena u mini-nogometu, jednoj od varijanata nogometne igre s manjim brojem igrača i za tu je priliku novom podlogom od umjetne trave opremljeno igralište u neposrednoj blizini glavnog, kao i još jedno pomoćno, tik uz sjeverozapadnu stranu glavnog igrališta, što je klubu omogućilo bolje uvjete treniranja.
Košarkaška igrališta i dvorana
U počecima, košarkaši su na Lošinju koristili razne prostore za igru, za današnje uvjete posve neodgovarajuće. Krajem šezdesetih godina, igralo se u malo više od dvadeset metara dugačkoj prostoriji u današnjem kompleksu Gradske knjižnice, inače predviđenoj za priredbe i skupove, a koševe za tu prostoriju izradili su učenici osnovne škole kao praktični zadatak na nastavi tehničke kulture. Kako se tada počeo pojavljivati problem nedostatka parkirališnih mjesta, 1969. je napravljeno asfaltno parkiralište/igralište na Bočacu, a pritom su žrtvovani dotadašnji plodni vrtovi. Jedan dio površine korišten je za mali nogomet i rukomet, a drugi za košarku, s tim da je s vremenom ukinuto parkiranje i prostor posve prepušten sportašima. Ondje je stasala prva ozbiljna generacija mladih lošinjskih košarkaša, čiji su potencijal prepoznali stariji sportski radnici i u proljeće 1976. godine osnovali KK "Lošinj". Kada je 8. rujna 1978. godine, u programu proslave 35. godišnjice pripojenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji te Dana ratne mornarice, otvorena novoizgrađena sportska dvorana poviše ovog igrališta, košarkaši su dobili izvrsne uvjete za razvoj kluba. Tom je prilikom vođa lošinjskih košarkaša i nastavnik tjelesne kulture Ante Šolić za "Vjesnik" izjavio: "Prije desetak godina montirali smo prve koševe na parkiralištu za automobile. Sada, eto, možemo prihvatiti i ponajbolje košarkaške sastave. Taj novi krov nad glavom, ponajprije će znatno pospješiti izvođenje nastave tjelesnog odgoja, ali i izvannastavne aktivnosti učenika. Stvoreni su uvjeti i za cjelogodišnju aktivnost naših sportaša, ali i kvalitetniju rekreaciju građana Lošinja, koji su se toliko iskazali u podršci izgradnji dvorane. Moći ćemo je ponuditi i našim gostima - turistima. A najvažnije je, posebno očuvati dalji razvoj košarke, koja je upravo vezana za dvoranu". Tom je prilikom odigran turnir sa sudjelovanjem "Lošinja", zagrebačke "Cibone", riječkog "Kvarnera" i "Puljanke". Od 1979. do 1984. godine, Mali Lošinj bio je etapa u seriji turnira "Jadrobasket - Trofej Dona", pa su na lošinjskom parketu igrali i asovi kalibra Dražena Petrovića te momčadi američkih sveučilišta. I u kasnijim desetljećima, kada su svoje mjesto u dvorani potražili novoosnovani klubovi (odbojka, mali nogomet, rukomet...), popunjavanje križaljke termina za treninge počinjalo je košarkom.
U međuvremenu, igralište na Bočacu, barem u nekadašnjem obliku, prestalo je postojati; 2010. godine ondje je završena poslovno-garažna zgrada, a na njenom vrhu napravljena igrališta za mali nogomet i košarku. Ipak, aktivnost na tim terenima neusporedivo je manja nego na "starom" Bočacu, dijelom i zbog drugačijih navika provođenja slobodnog vremena novih generacija djece i mladih.
U priči o lošinjskoj košarci svoju epizodu zaslužuje i - ŠUP. Iza ovog akronima krije se Škola učenika u privredi pri Odgojnom domu, u Ulici Mate Vidulića, podno Kalvarije. Osim za nastavu tjelesnog odgoja, ovo je igralište korišteno za rekreativnu košarku kao alternativa Bočacu. Kasniji reprezentativac i NBA-igrač Damjan Rudež, u razgovoru za naš portal prije desetak godina, prisjetio se kada je u dječačkim danima i sam, kao "ljetni Lošinjan", čekao na red da se stariji momci zasite igre i daju mu šansu da i on malo zaigra. Mnogo se igralo i na malom igralištu ispred stare osnovnoškolske zgrade u Zagrebačkoj ulici, a otprilike kada je škola preseljena na drugu adresu, počelo je nestajati i karakterističnog zvuka odbijanja košarkaške lopte od tla.
Za rekreativce i ozbiljnije košarkaše, važni su punktovi i školska igrališta u Velom Lošinju i Nerezinama.
Teniska igrališta
Teniska igrališta na Lošinju dio su turističke ponude, pa su aktivnosti ovdašnjeg kluba u suživotu, isprepletene s teniskom aktivnosti gostiju otoka. Kako smo već naveli u prošlom nastavku ovoga feljtona, najprije se u Malom Lošinju tenis igrao na Bričini, odnosno završetku današnje Ulice Bože Milanovića. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, to je bila gradska periferija, a premda igralištu već odavno nema vidljivog traga, od dijela stanovnika još se može čuti naziv "Tenis" za taj dio grada. Turističkim razvojem, igrališta su izgrađena u blizini hotela na području Čikata, iznad Velog žala te kraj "Punte" u Velom Lošinju, sveukupno tridesetak. S otvaranjem teniske akademije Ivana Ljubičića u Velom Lošinju stigli su i prvi balonom natkriveni tereni. Iz kluba dolaze prijedlozi gradskoj upravi, da se izgrade i teniska igrališta koja bi bila u gradskom vlasništvu, dakle izvan sustava turističkog gospodarstva.
Teniska igrališta postoje i u Nerezinama i Punti Križa, također kao dio turističke ponude.
Boćališta
Gotovo svako mjesto duž jadranske obale i na otocima ima boćalište, makar i maleno, za igru "na narodni način". Iz razgovora sa starijim zaljubljenicima doznali smo da je jedno boćalište - kojemu sad nema nikakvog traga - postojalo na Kročati, blizu restorana Ivana Lovrića. Igralo se i na Malinu, nekih stotinjak metara sjevernije od današnjeg glavnog boćališta. Nenad Komadina prisjeća se da je boćalište postojalo i ondje gdje sada, otprilike završava Creska ulica, s istočne strane Kaštela. "To je bilo otprilike od 1965. do 1970. godine, a igrali su doseljenici s Paga i iz okolice Zadra, kojih je mnogo živjelo na tom području", prepričava Komadina. Jedno je boćalište postojalo i poviše uzdužne strane igrališta za mali nogomet i košarku na Bočacu. Klub je osnovan 1990. godine i najprije je djelovao na boćalištu izgrađenom krajem osamdesetih godina s jugoistočne strane marketa i kafića na Zagazinjinama. "Najprije je napravljena jedna staza, pa potom još jedna, zbog pravila natjecanja. Radnom akcijom je boćalište produljeno i prošireno, a kada je postavljena rasvjeta, igralo se i do ranih jutarnjih sati", sjeća se Komadina. Po ulasku u Drugu hrvatsku ligu 1997. godine, sudjelovanjem Grada, Brodogradilišta i njegovih kooperanata izgrađeno je novo boćalište s četiri staze, sa sjeverozapadne strane trgovine, primjereno visokom rangu natjecanja. U međuvremenu, kriterij četiri staze kraće je vrijeme zadovoljavan na neobičan način - ista utakmica igrala bi se dijelom na starijem igralištu na Zagazinjinama, dijelom na Bočacu! S vremenom je novom, sadašnjem boćalištu, pridodan veći kontejner za društveni život kluba, ali problem se i dalje javlja za kišnih dana, kada je odigravanje utakmica na čekanju i znalo se događati da zbog toga Lošinjani domaće utakmice odlaze odigrati "na kopno".
Kuglane
U vrijeme osnivanja brojnih sportskih sekcija poslije II. svjetskog rata, pojavila se i inicijativa za kuglanjem te je u ožujku 1953. godine u Malom Lošinju otvorena kuglana i utemeljen KK "Jedinstvo". "Na svečan način otvorena je nova dvostazna kuglana u Malom Lošinju, jedan od najljepših sportskih objekata ove vrsti u Riječkoj oblasti. Izgrađena je na dobrovoljnoj bazi u rekordno kratkom vremenu od 105 radnih dana", izvijestio je "Riječki list". Objekt u kojem je bila kuglana još postoji; na pedesetak je metara od porte brodogradilišta. U ono doba, naravno, o automatskoj kuglani nije se moglo ni sanjati - svaki hitac značio je i ručno namještanje čunjeva. Jedan od istaknutijih onovremenih općinskih dužnosnika Frane Fatuta pričao nam je da su čunjeve namještali dječaci koji bi dolazili gledati kuglače u akciji. Razvojem turizma uređene su i dvije kuglane; uz "Jadrankinu" vilu "Karolina" na Čikatu i u prizemlju restorana "Veli žal" istog vlasnika. U ovoj prvoj, koju je devedesetih godina vodio osječki bračni par Đeri, počeo je 1997. godine s radom Kuglački klub "Čikat", a nakon što je "Karolina" prodana, klub je premješten na Veli žal, gdje je i danas.
Manja sportska borilišta
Streljački klub "Mali Lošinj" koristio je streljanu u policijskoj postaji u Malom Lošinju, koja je ujedno bila i radno mjesto većem broju članova.
Stolnotenisači za službene nastupe sada koriste malu prostoriju u sportskoj dvorani Bočac, a osim toga još i dio skloništa u zgradi Dječjeg vrtića "Cvrčak". U prvim danima kluba, korištena je kinodvorana u Velom Lošinju, kao i predvorje zgrade Srednje škole Ambroza Haračića.
Šahisti su od 1994. godine u zgradi u kojoj je i Gradska knjižnica, a prije toga su desetak godina bili na Donjoj Bričini, blizu palače "Fritzi", moravši napustiti taj prostor nakon povratka nacionalizirane nekretnine ranijem vlasniku. Još prije toga, klub je koristio prostorije na Škveriću, danas skladištu Crvenog križa, a u nekoliko razdoblja nije imao prostorije, pa su korištena razna privremena rješenja poput starog Doma JNA na Velopinu, prostorije u palači "Kvarner" (današnji Muzej Apoksiomena) i drugih.
Borilački sportovi koriste sportsku dvoranu na Bočacu - bilo glavnu, bilo manju prostoriju - s tim da je Judo klub počeo u maloj sportskoj dvorani Odgojnog doma, tzv. "Petici".
Članovi Pikado kluba koriste nekadašnju konobu u Ulici Vladimira Gortana, kao i ugostiteljske objekte s pikado-aparatima.
Budućnost
Kako će u bližoj budućnosti izgledati lošinjska sportska infrastruktura, teško je reći. Ovih se dana govori o skorom početku gradnje nove sportske dvorane između zgrade Osnovne škole i postojeće dvorane, s tim da bi nova dvorana svojim dimenzijama bila dovoljna za košarku i odbojku, ali i ne za mali nogomet i rukomet.
Prije ili kasnije - iako još ne postoje konkretni planovi - za očekivati je i rekonstrukciju sadašnje sportske dvorane, u kojoj je ponajveći problem skučenost, koja najviše dolazi do izražaja na malonogometnim utakmicama. Prilikom rekonstrukcije, od velike bi koristi klubovima bilo i planiranje klupskih uredsko-skladišnih prostorija.
U potrazi za trajnijim rješenjem je i Atletski klub i još ostaje za vidjeti gdje bi se mogao naći prostor za cjelovitu atletsku stazu.
O rješenju za plivače i vaterpoliste već smo ponešto rekli; stvari će se riješiti pronađe li se zajednički skup interesa lokalne zajednice i turističkog gospodarstva.
Ulaganja u sportska borilišta - i to odgovarajuće pripremljena na ozbiljnim analizama stanja i potreba - nedvojbeno donose korist lokalnoj zajednici, a pojedincima psihofizičku dobrobit.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
