U najužem je krugu najuspješnijih lošinjskih ribolovaca svih vremena - 1974. godine bio je prvak Jugoslavije (prvenstvo održano u Nerezinama), a član državne reprezentacije 1974. godine te godinu kasnije, kada je osvojio prvo mjesto na Zimskom kupu nacija u Malom Lošinju (godinu ranije bili su treći). Trebao je ići i na Europsko prvenstvo 1974. godine u Irskoj, no zbog obiteljskih razloga, tih dana očekujući dijete, propustio je smotru najboljih europskih ribolovaca. Posebna je priča Franciskovićevo sudjelovanje na Novogodišnjem kupu gradova, jednom od sportskih natjecanja u Hrvatskoj s najduljom tradicijom. Prvi put je nastupio 1966. godine, a posljednji put 2000. godine, pri čemu je dobio priznanje za trideset uzastopnih nastupa na ovom natjecanju. Kup gradova osvajao je šest puta - 1970. i 1972. godine u tandemu s kolegom iz SRD "Udica" Ivom Hajtunom (Haithunom), a po prelasku u "Škarpinu" iz Nerezina u paru s Branimirom Gulamom 1980., 1982., 1984. i 1988. godine. Kako su Nerezine otprije već imale jedan osvojen Kup gradova, s ta četiri trijumfa "Škarpini" je u trajno vlasništvo pripao tadašnji trofej Kupa gradova. Na raznim drugim natjecanjima osvojio je još niz trofeja i priznanja.
Osim u sportu, isticao se i u poslu kojim se bavio, podvodnim radovima. Već je kao petnaestogodišnjak počeo raditi u tadašnjem lošinjskom "Građevinaru", a dugi niz godina za obrt Vlade Balenovića, kolege iz svijeta podvodnog ribolova, tvrtku koja se prihvaćala poslova od kojih su katkad zazirala vodstva većih poduzeća. S kolegama je sudjelovao u mnogim teškim i po život opasnim radovima, poput onih na izvoru Rječine, kada je trebalo prekinuti usis vode s izvora, zbog kvara na vodovodu o kojemu je ovisila Rijeka, zatim na rezanju broda potonulog na dubinu od 48 metara ispred Rijeke, odvoda kanalizacije kod hotela "Croatia" u Cavtatu, na mostu na Mrtvom kanalu u Rijeci, prebacivanju elektroenergetskog kabela kraj Merga itd. Još je radio i u marini u Malom Lošinju.
Po odlasku JNA s Lošinja, sudjelovao je u uklanjanjima mnogobrojnih eksplozivnih sredstava iz podmorja oko otoka Lošinja, a zanimljivo je da je velik dio na taj način prikupljene municije naknadno osposobljen i stavljen na raspolaganje HV, za obranu Hrvatske.
Članovima obitelji i prijateljima ostaje u sjećanju njegova druželjubivost; volio je zapjevati i brojne su uspomene na fešte u njegovom domu, svojedobno osamljenoj kući okruženoj maslinicima i nebetoniranim putevima na Zagazinjinama, a sada uz glavnu, Veloselsku cestu.
Rođen 23. kolovoza 1948. godine u Malom Lošinju, preminuo je prekjučer, 11. veljače u Rijeci. Posljednji ispraćaj bit će na groblju u Malom Lošinju sutra (petak) u 16 sati.
In memoriam: Triliano Francisković
- Bojan Purić