Tim povodom porazgovarali smo s nekoliko otočana, dijelom ukupnog broja od oko 130 tisuća vojnika i policajaca koji su u kolovozu 1995. godine sudjelovali u akciji kojom je u četiri dana u hrvatski ustavno-pravni poredak vraćeno 10.400 kvadratnih kilometara, odnosno 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Saša Mandić, tada 28-godišnjak, za sobom je već imao četiri godine sudjelovanja u ratu, a 1995. godine je, kao i tada 22-godišnji Pero Marković, isti dan došao u Ured za obranu u Malom Lošinju, dobrovoljno se prijaviti za sudjelovanje u akciji. "Par dana ranije dobio sam informaciju da se nešto sprema. Došao sam u ured, a Josip Patekar već je znao zašto sam došao. Kako se bez poziva nije moglo, napisao mi je poziv za 111. brigadu. Na izlasku iz zgrade Općine, točno u vratima, sreo sam Peru Markovića - i on je išao na isto mjesto. Vratio sam se s njim do ureda i obojici nam je napisan poziv za 111. brigadu. U Rijeku smo otišli redovnim autobusom u odorama koje smo imali otprije. Došli smo na Trsat, ondje se po raspoloženju moglo vidjeti tko je došao dragovoljno, a tko mobiliziran. Nismo znali kome se javiti, a prolazio je jedan poručnik, pa smo ga pitali kome se obratiti. Pogledao je naše vojne knjižice, a kada je vidio da imamo mnogo ratnog iskustva i da smo narednici po činu, pozvao nas je u ured i rekao da im hitno trebaju izviđači. Čekalo nas je vozilo i naredba da se javimo poručniku Nedjeljku Milkoviću, zapovjedniku brigadnih izvidnika 111. brigade. Zapovjedništvo brigade bilo je u Perušiću, a brigadni izvidnici bili su u mjestu Pocrniću, blizu prve crte, tamo je bilo naše izdvojeno zapovjedno mjesto. Bilo nas je 22 za cijelu brigadu. Krenuli smo 4. kolovoza ujutro od Ličkog Osika prema tvornici mina 'Marko Orešković', dalje preko kote Zubar, prema Mogoriću i Ljubovu. Sjećam se njihovog zapovjednika grada, tamo smo ga ranili i on je helikopterom prebačen u Banja Luku u bolnicu. Čistili smo i pretresali teren od Ličkog Osika do Korenice i izbili na repetitor na Plješivici. Iz Gradine, visoke kote, pratilo se kretanje njihovih snaga. Nas 22 bili smo pod izravnim zapovjedništvom brigadira Sretka Šarea, zapovjednika 111. brigade", prisjeća se Mandić i nastavlja: "Puno prije same akcije, izvidnici su ubacivani i prikupljali podatke, ucrtavali položaje. Kad smo došli, znali smo cijeli njihov raspored, naoružanje. Prvi dan oni su bili u šoku, oslobođen je Lički Osik. Nakon prvog dana, njihov otpor je slomljen, već smo prvi i drugi dan nailazili na vruće ručkove u kućama, bježali su glavom bez obzira. U Ličkom Osiku, lupali smo na vrata jedne kuće, a iznutra je jedna stara žena vikala 'Vi ste ustaše, zaklat ćete me'. Jedva smo je smirili. Sjećam se da smo ispred jedne kuće našli starca, koji je iza kuće u nekakvoj zemunici imao hrpu oružja, kukao je da su mu sinovi negdje gore u šumama. Civile smo okupljali na jedno mjesto, da ih nitko ne bi maltretirao, štitili smo ih. Zarobili smo jednog njihovog pukovnika, topnika, dok se presvlačio iz uniforme u civil. Saznali smo da je došao iz Splita, gdje je imao stan i živio kao umirovljeno vojno lice. Sjećam se da je bio savršeno miran kada smo ga ulovili, očito je bio profesionalac. Kad smo išli kroz sela, na mnogo kuća pisalo je 'minirano', da ne ulazimo, a nismo mogli znati koje su minirane, a koje nisu. Spavali smo u Pocrniću i terenskim vozilom 'pinzgauer' odlazili na teren i navečer se vraćali. Sjećam se da smo pjevali 'Raste trava zelena' i 'Ja se konja bojim", možeš misliti kako je izgledalo kada nabildani vojnici to pjevaju na 'pinzgaueru', hahaha... Odmor nam je bio dolazak u bazu, čišćenje opreme i spavanje. Zapovjednik bi nas pozivao u svoj ured i davao nam podršku, gledao nas je kao svoju djecu. Drugi, treći i sljedeći dani bili su za pretres terena i čišćenje zaostataka. Tražili smo i tenkove po šumama. Pred sam kraj 'Oluje', došao nam je Milković i rekao da nas danas vodi u Bihać. Išli smo kroz srpska sela koja su već bila pod našom kontrolom, pokupili smo usput hranu koju smo našli - brašno, paštu i drugo i to dijelili u Bihaću. Ljudi su ondje plakali od sreće, jer su bili gladni. Te scene najviše su me se dojmile u cijeloj akciji".
Mandićev suborac Pero Marković u vrijeme "Oluje" imao je 22 godine. U razgovoru, potvrdio je Mandićeve riječi, dodajući: "Kada jednom sve to krene, kada krene adrenalin, drugačije se ponašaš, a tek poslije shvatiš gdje su sve bile situacije u kojima si mogao nastradati. Prema civilima smo se ponašali korektno i fer, a da li je drugdje bilo tako... Puno je brigada, teško je to sve bilo kontrolirati". Vratio se kući krajem kolovoza, a kako se prisjeća, u "Jadranci" za koju je tada radio, nisu mu pravili probleme, iako nije najavljivao da će ići u akciju.
"Srećom su me promašili..."
Ranko Matušan iz Punte Križe 1995. godine imao je 36 godina. U svibnju te godine došao je u "Vukove", 9. gardijsku brigadu. "Bilo je to nakon što sam rekao gospodinu Patekaru da me ne zaboravi ako bude trebalo ići u akciju. Jednog starijeg od mene je prije toga odbio. Bio sam sa izviđačima na vrhu Visočice, gdje smo se izmjenjivali. Od tamo se vidio Lički Ribnik, Medački džep, Bilaj. Pripremali smo se već na akciju, desetak dana prije početka išli smo u šumu na vježbanje, punjenje i pražnjenje VBR-a na štopericu. Stacionirali smo se na Ličkoj Kosi. Večer prije, čekali smo što će se dogovoriti, postojao je mirovni plan 'Z-4', ali Srbi su ga odbili. U pet sati ujutro, pucao je naš top, 'haubica', a mi smo otvorili vatru nakon njih. Dolazili su nam šleperi s raketama koje smo prekrcavali i još otada imam bolove u ramenu... Jedan dan smo bili u Smiljanu, gdje smo iz kamiona vidjeli njihove avione, i otamo gađali prema Širokoj Kuli, pa se vratili na prvobitni položaj. Jedan tenk je pucao prema nama i do 10 sati nismo ga mogli locirati, jer bi se povukao. Oko deset sati smo ga utišali. Više se ne sjećam jesmo li krenuli dalje prvi ili drugi dan. Zapovjednik mi je bio satnik Ratko Mašić, Ličanin. Nakon toga, išli smo preko Bruvna, pa u Rakiće gdje smo bili stacionirani jedan dan i našli napuštenu 'haubicu', bez zatvarača kojeg su uzeli. Kamionima smo išli dalje do Udbine, vozili smo otvorene tende i sjećam se da je na nama bilo po pet milimetara prašine. Išli smo dalje u Orovac, iznad Donjeg Lapca, pa u Lapac u neke napuštene vikendice. Dalje sam, kao izviđač, dvaput noću odlazio krpati telefonske žice koje su nam rezali. Sjećam se da smo s jednog brda velikim dvogledom pratili što se događa na bosanskoj strani, vidjeli smo štab u šumi i pratili tko kada ulazi i izlazi. Jednom na straži, pucalo je oko mene, srećom su me promašili... Poslije 'Oluje', još smo ostali i pripremali drva za zimu jer je već oko 15. kolovoza pao snijeg na brdima, što mi je bio nevjerojatan prizor za to doba godine. Jedan VBR nam je otišao dalje, za Dubrovnik", prisjeća se Matušan, koji je krajem kolovoza otišao iz vojske, vrativši se supruzi s kojom je tijekom akcije na nekoliko dana izgubio svaki kontakt: "Kada sam se vratio kući, brinuo sam se gdje ću raditi. Prije rata radio sam u lovstvu, pa je to propalo. Napravio sam svoj ribarski obrt i krenuo na posao, na škampe..."
Našem se razgovoru priključio i Jadranko Jušić, tada 28-godišnjak u vodu za potporu, odnosno na minobacačima u 9. gardijskoj brigadi. Pamti: "Par mjeseci prije 'Oluje' imali smo pripremne vježbe na Grobniku i shvaćali smo da se nešto sprema. Prvoga dana prošli smo Perušić, Udbinu, do granice s BiH, do repetitora na Plješivici. Priprema je bila dobro odrađena, pa u početku nismo nailazili na neki otpor, ali dočekali su nas na Ljubovu. Tamo je bilo mitraljesko gnijezdo iz kojega su dvojica oplela po nama. Tada sam imao sreće, jer sam pri pretrčavanju pao, a rafal je proletio iznad mene. Imao sam sreće... Pamtim da smo nas četvorica vukli jedan bestrzajni top, no kod nekih stijena morali smo ga ostaviti jer nismo s njime mogli naprijed. Pamtim da smo noći proveli stojeći po brdima i ujutro krenuli dalje, iz Ljubova, pa stigli do nekog sela, kod neke starice. Rekla nam je da su joj govorili da mora otići jer će ih ustaše pobiti. Nije im povjerovala, a čak nam je ponudila svoju kravu ili vola, ne sjećam se više, da je zakoljemo i jedemo, ali otišli smo dalje. Sjećam se da smo nastavili velikom ravnicom, bez otpora, a čak smo jednim dijelom išli i cestom. Prenoćili smo u Udbini, gdje se već tko snašao, a drugo jutro stigli smo do granice i time završili taj dio". Rat za Jušića time nije završio; odmah nakon 'Oluje' išao je za Cavtat, jer je Dubrovnik još bio izložen napadima. Vratio se kući u studenom 1995. godine, a do tada je, s kratkim povratkom u Liku, bio na dubrovačkom području.
Još su se nekoliko imena sjetili naši sugovornici; pamte da su s Lošinja još u 'Oluji' bili Josip Tikvić u specijalnoj jedinici policije, Vahid Ibrišević i Borislav Rajić u 9. gardijskoj brigadi, Zoran Kukavica u 128. riječkoj domobranskoj pukovniji, liječnik Predrag Stojanović bio je načelnik saniteta zbornog područja u Karlovcu, a lošinjski policajci držali su punktove tijekom akcije.
Razgovor smo završili pogledom na hrvatsku današnjicu - po tom su pitanju naši sugovornici bili suzdržani, ali se i složili da bi, unatoč godinama, u slučaju potrebe ponovo stali u službu obrane Hrvatske.
