Pjesnički, novinarski i putopisni rad Nika Pinčića bili su teme književne večeri održane u Torću, starom mlinu za masline u Ćunskom, pod nazivom "Mikulin život".
Nakon uvodnih riječi Julijana Sokolića, Armide Vlašić i Ive Stambolija uime organizatora, Katedre Čakavskog sabora Cres-Lošinj i Gradske knjižnice i čitaonice Mali Lošinj, te Nade Mužić iz udruge "Harmonije" koja je bila domaćin večeri, Pinčićeve stihove interpretirali su glumci lošinjskog Kazališta "Josip A. Kraljić" Boris Šegota, Lučano Nikolić i Yvonne Vidulić, a po prvi put je ponešto od Pinčićeve poezije i uglazbljeno - pjevala je Arlen Abramić uz klavirsku pratnju Gordane Šegota, koja je i dala melodiju stihovima jednog od najpoznatijih ljudi koje je Ćunski iznjedrio.
U programu je bio efektan niz kratkih pjesama "Stara kuća", zatim posveta "Mojien selu", kritika Malog Lošinja "V mojien mestu na moru" ("V mojien mestu na moru čudan jie svit: / Ki sila te ljubi, ki znua te marzit... / Ki rukami ti plešće i bravo kriči, / Ki otil bi per šerio da živog te ni"), poeme o majci i preminuloj kćeri Ani, pjesme o vremenu okupacijskog terora "Paržun" i "Ričinovo ulje", vapaj odlazećim sumještanima "Kuda grijeste", ep u desetercu o tragediji poginulih rapskih učenika kraj Trstenika 1962. godine, te autobiografija u pjesmama "Moji tormienti" i "Mikulin život" ("Svag raskidan, nuagi, bosi, / Od Varhpolja brinca nosi, / Po pajizu svin je nudi: / Liru samo, duobri ljudi! / Sva darva su od čarnike / I harići od planike, / Liru samo, liru samo! / Tuo jie puno i ne duamo. / Na ti kruha bokunić / I kantaj nan kako ftić.")
Pinčić je rođen 1902. godine u Ćunskom u siromašnoj obitelji, kojoj je glad za I. svjetskog rata nanijela najteže udarce - u kratkom razmaku umrlo mu je oboje roditelja, a sam je nakon rata ostao bez ruke i oka, što je bila posljedica nepromišljenog mladenačkog istraživanja municije zaostale na otoku. Radeći teške poslove i u stalnoj bijedi, s Lošinja odlazi u Trst, potom i u Jugoslaviju kojoj Istra i Kvarner tada nisu pripadali. Oženjen i s djecom, vratio se na rodni otok, gdje je nakon II. svjetskog rata objavljivao pjesme, putopise s kvarnerskih otoka, ali i šireg sjevernojadranskog područja i bavio se dopisničkim poslom za "Novi list". Preminuo je 1967. godine.
Sokolić se prisjetio anegdotalnih situacija s raznih otočnih priredbi - dok bi još trajali pozdravni govori i scenski programi, Pinčić bi postrance već pripremao i do kraja svečanosti završavao pjesme o događaju! Nada Mužić istaknula je zadovoljstvo time što se bar ovom prilikom mogao čuti danas već praktično izumrli stari govor mještana Ćunskog. Večeri su prisustvovali i Pinčićeva unuka Đurđa Alojević (i sama već godinama piše pjesme) i praunuk Branimir Jelić.
Na kraju književne večeri, obogaćene preslikama Pinčićevih pjesama, izbora novinskih članaka i naslovnicama knjiga, najavljena je slična večer u siječnju, u prostorijama Gradske knjižnice i čitaonice u Malom Lošinju, a druženje u Torću nastavljeno je uz degustaciju maslinovog ulja i slastice.